Mirno razmimoilaženje


Kao da Bosna i Hercegovina nije dovoljno raspadnuta po zašivenim šavovima sa svih strana pa joj trebaju nova prekrajanja i novo kidanje konaca kao i živaca onih koji životare u njoj.

Nove najave novog cijepanja zemlje povodom Rezolucije o genocidu u Srebrenici izglasane u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, koji uvijek glume da su ujedinjeni, zvuče ozbiljnije od svih dosadašnjih cjepkanja, lupkanja i zveckanja.

Paranoja se iz političkih krugova i ostalih geometrijskih tijela koja tvore politička tjelesa u zemlji i regiji želi preliti na narod i narode koji još uvijek uče kako živjeti jedni s drugima a ne jedni pored drugih. Ratne rane, koje nikada neće moći zacijeliti, ponovno se razvlače i po tko zna koji put mrtvi se otkopavaju da bi se živima trgovalo za visoke politike od kojih samo odabrani imaju koristi. Za politike su, valjda je to svima jasno, i živi mrtvi.

Iako rezolucija o Srebrenici nije donijela ništa novo, ni u tekstu ni u odnosima u Bosni i Hercegovini, iako se preuveličavala njezina i poruka i simbolika, bilo je za očekivati da će nakon uvodnih galama čelništva Republike Srpske biti pokrenute nove prijetnje sa starim porukama.

Najnovije umotavanje političke poruke, nakon pognute glave pred raspisanim izborima i pristanka da se igra po pravilima Christiana Schmidta, dizanje je nosa na suživot i pretvaranje života u doživot, na nastavak življenja jednih do drugih.

Priča o mirnom razdruživanju s Federacijom BiH samo dobro zvuči kao još jedno mlaćenje političke slame. A slama je toliko izlizana jednim te istim porukama i jednim te istim uzmicanjima pred dugim ali i drugim jezicima. Nisu, budimo iskreni, Republika Srpska (koju neki bezobrazno pišu malim slovom) i Federacija BiH nikada nešto bile previše ni srasle tako da priča o razdruživanju zvuči samo kao utvrđivanje sadašnjeg stanja u kojem životari svak’ sebi.

Uz to, nakon nenapravljene vojske, neizbornog zakona, prešućivanja priznavanja visokog predstavnika koji je znao dobro zakuhati, priča o mirnom razlazu kao da sama sebe jede.

Tako jedni dužnosnici kažu da ”plišani razvod”, kako neki politolozi tepaju novoj ideji o rascjepu zemlje, nudi jasan izlazak iz krize te da, ako Bošnjaci ne žele živjeti sa Srbima, Srbi im predaju entitet koji će biti samo njihov. Naravno, šutljive Hrvate opet nitko ne spominje.

No, drugi dužnosnici, u zboru galamdžija o razlazu, kažu kako ”neće proći bošnjački planovi o funkcioniranju BiH bez Srba”. Tu dolazimo do paranoje i skakanja u politička usta jer valjda je dovoljno puta ponovljeno da Srbi ne žele ovakvu BiH i da je njihov plan napuštanje aljkavo sašivene i nakrivo nasađene države.

Pokazuje to kako je galama napravljena da se galami i da je, kao i u svom političkim mudrolijama bez mudrosti u ovoj zemlji, samo bitno da se priča pa da oni, koji su isprani neprestanim strahovima, spuštenih glava podignu ruke jer glas se kod nas prodaje, a ne diže.

Naravno, nije dugo trebalo da se dignu patrioti, kojima patriotizam viri iz džepova i skriva se iza rešetaka i sudskih zabrana, pa da kažu kako ne može biti mirnog razlaza nego da ćemo ratovati. Baš kao da smo svi mutavi i da svi ne vidimo kako se na skrivenim brojčanicima podižu predizborni bodovi pumpanjem starih priča o tome kako će netko ponovno ginuti dok će patrioti stati i šivati šavove i opet se skrivati po trezorima i logistikama.

Trebala je, a nije i neće, rezolucija o genocidu u Srebrenici potaknuti sve strane u BiH da stave ruku na srce i da priznaju jedni drugima da su, ovisno o položaju, u jednom trenutku svi morali biti i agresori. Kao što su morali biti i žrtve. Nije i neće rezolucija o Srebrenici natjerati one koji svojataju sve u ovoj zemlji da priznaju da su i njihove ruke, ako ne njihove onda u njihovo ime, bile krvave i da napokon zatvorimo jednu stranicu a ne da se tjeramo da otvaramo nove stranice na kojima, povijest nas je naučila, nećemo napisati ništa pametno i dobro.

Neće rezolucija o Srebrenici vratiti žrtve niti će prebrojati sve nepravedno zanemarene smrti kakve su zasigurno i one srpske na području Podrinja. Neće rezolucija učiniti da povratnici u razvlačenom kraju bolje žive niti će potaknuti ljude da se vraćaju na svoja ognjišta i da se završi famozni aneks 7 sporazuma u kojem je mir nastupio samo na papiru izgubljenog originala.

Neće prebrojavanje prijatelja i neprijatelja u Ujedinjenim narodima promijeniti svijet niti će ogrtanje zastavama spriječiti da one kojima je do normalnog života ogrne sunce nekog tuđeg neba.

Dokument o mirnom razmimoilaženju kojeg će iz Republike Srpske pripremiti i poslati kolegama u Federaciji BiH bit će odbijen i vjerojatno pretvoren u još jedan pokušaj praćen galamom.

Uz to, dokument je potpuno besmislen jer se tri naroda u dva entiteta, uz šavove s pokidanim i krvavim koncima, već desetljećima razmimoilaze. Sretnu se samo u dalekim svjetovima. I tad im je drago da se sastave.

Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta

Related Posts