Od početka sveobuhvatne invazije Rusije na Ukrajinu prošle su već dvije i pol godine, a SAD i Zapad i dalje se drže svoje strategije za završetak rata koja se sastoji u tome da se Vladimiru Putinu nametne toliko sankcija da mu rat postane financijski neizdrživ.
Međutim, taktika nametanja sankcija Rusiji i pažljivo osiguravanje vojne pomoći Ukrajini kako ne bi došlo do eskalacije, počiva na jednoj posve pogrešnoj pretpostavci da Putin može promijeniti svoje mišljenje, piše poznati analitičar, bivši zaposlenik CIA-e i stručnjak za Rusiju Peter Schroeder za Foreign Affairs.
Mnogo je dokaza da Putina jednostavno nije moguće razuvjeriti. Za njega je od strateške važnosti spriječiti Ukrajinu da postane bastion koji Zapad može koristiti da zaprijeti Rusiji i on taj zadatak shvaća posve osobno. Stoga je svaki pokušaj da ga se natjera da promijeni mišljenje, jalov trud koji samo trati resurse i živote.
Zapadu i Kijevu preostaje samo jedna opcija za prihvatljivo okončanje rata: čekanje.
Ako bi se odlučili na taj pristup, SAD bi pomogle držati liniju u Ukrajini i nastavile sa sankcijama Rusiji sve dok Putin ne umre ili na neki drugi način ne napusti dužnost.
Tek tada će biti šanse za trajni mir u Ukrajini.
Pokrenuti rat bio je Putinov izbor jer u tom trenutku nije postojala stvarna i hitna sigurnosna prijetnja Rusiji. I William Burns, direktor CIA-e, i Eric Green, tadašnji viši direktor Vijeća za nacionalnu sigurnost za Rusiju, primijetili su kako se činilo da drugi ruski dužnosnici nisu bili upoznati s Putinovom odlukom.
Bili su iznenađeni čak i neki koji su prisustvovali Putinovom sastanku s najvišim sigurnosnim dužnosnicima uoči invazije. U televizijskom prijenosu vidjelo se da ni sami sudionici sastanka ne znaju što bi rekli.
Ruske su elite na kraju su stale iza Putina, ali prije veljače 2022. vrlo ih je malo podržavalo rat.
Budući da ga je pokrenuo po vlastitom izboru, Putin ima moć rat i zaustaviti. Nakon što se Ukrajina pokazala tvrdim orahom, mogao je odlučiti smanjiti svoje gubitke. Za Rusiju rat nije od egzistencijalne važnosti, iako ga Putin tako opisuje. Povlačenje ruskih snaga iz Ukrajine ne bi ugrozilo postojanje ruske države, a vjerojatno ne bi ugrozilo ni njegovu vladavinu. Putin je uspješno uklonio sve izazivače i potencijalne nasljednike. Dvojica koja su bila najbliža tome da ga izazovu – oporbeni vođa Aleksej Navaljni i pobunjenik Jevgenij Prigožin – sada su mrtvi.
Kremlj već desetljećima spretno oblikuje domaće narative kako bi podržao Putina. Tako bi mogao lako proglasiti pobjedu u Ukrajini i pokrenuti propagandnu kampanju kako bi opravdao svoj zaokret.
Kreatori američke politike misle da bi jer smatraju da bi Putin uz dovoljno pritiska mogao biti prisiljen povući trupe iz Ukrajine ili barem pregovarati o prekidu vatre.
U nadi da će ruski predsjednik promijeniti mišljenje, Washington i njegovi saveznici nametnuli su Rusiji sveobuhvatne ekonomske sankcije, dali Ukrajini vojnu opremu i obavještajnu potporu te izolirali Moskvu na globalnoj sceni.
U srži ove odluke leži uvjerenje da je Putin u osnovi oportunist koji pokušava ići naprijed kada otkrije slabost, ali kada se susretne sa snagom, povlači se.
Prema tome je Putinov napad na Ukrajinu vođen i njegovim imperijalnim ambicijama i percepcijom slabosti Zapada i Ukrajine. Prema riječima predsjednika Joea Bidena, Putin ‘strašno žudi za zemljom i moći‘ i očekivao je da će se nakon što su ruske snage izvršile invaziju na Ukrajinu, ‘NATO raspasti i podijeliti‘.
Ako je doista bilo tako, onda bi protulijek mogao biti pokazati snagu i otpornost te povisiti troškove rata do te mjere da Putin zaključi kako se njegov oportunizam ne isplati.
No Putin najvjerovatnije ipak nije oportunist, barem ne kad je Ukrajina u pitanju. Njegovi najpoznatiji međunarodni potezi nisu bili oportunistički trikovi već preventivni napori da se spriječe percipirani gubici ili uzvrati na percipirane provokacije.
Ruska vojna akcija u Gruziji 2008. bila je odgovor na napad te zemlje na separatističku regiju Južnu Osetiju i pokušaj da izbjegne gubitak kontrole nad teritorijem koji bi mogao biti ključan za sprečavanje integraciju Gruzije sa Zapadom.
Kada je Putin zauzeo Krim 2014., bio je zabrinut zbog gubitka tamošnje ruske pomorske baze. Kada je 2015. intervenirao u Siriji, brinulo ga je svrgavanja Bashara al-Assada, Rusiji prijateljski nastrojenog vođe. A kada se umiješao u predsjedničke izbore u SAD-u 2016., učinio je to jer je smatrao da SAD potkopavaju njegov položaj kritiziranjem izbora u Rusiji 2011.-12. i razotkrivanjem Panamskih dokumenata o tajnim financijskim poslovima njegovih pajdaša u proljeće 2016.
No ako Putina u Ukrajini doista motivira oportunizam, kako objasniti njegov izrazito neoportunistički pristup Ukrajini od 2014. do 2021.? Nakon što je Rusija zauzela Krim u ožujku i travnju 2014., ukrajinska vlada bila je u rasulu. No umjesto da pokuša agresivno zauzeti dodatni teritorij, Putin je odlučio pokrenuti manju pobunu u istočnoj Ukrajini kojoj je bio cilj ograničiti pregovore i vanjskopolitičke opcije Kijeva.