Mediji su u petak dobili poziv iz Univerzitetsko-kliničkog centra Tuzla u kome ih sa “velikim zadovoljstvom” pozivaju na “svečanu ceremoniju” puštanja u rad novog Linearnog akceleratora na Klinici za onkologiju i radioterapiju Tuzla.
Poziv je došao nakon 26 mjeseci u kojima su mediji pričali i pisali o mukama oboljelih od raka u Tuzlanskom kantonu, putovanjima stotinama kilometara u teškom stanjima, neizvjesnostima koje su trajale mjesecima, opraštanjima po klinici za Palijativnu medicinu i u konačnici ukopima.
Senka Dervišević bila je zaposlenica UKC Tuzla, skoro tri decenije svog radnog vijeka provela je liječeći oboljelu djecu. Sa novinarkom Raporta razgovarala je tokom svoje borbe u jednom trenutku kada joj je određeno zračenje u januaru 2024. godine Senka je dobila termin u Zenici, a onda tri dana prije odlaska javljeno joj je da ide za Sarajevo.
“Sad ponovo prikupljamo dokumentaciju ispočetka i veze da ne čekamo sad opet po cijeli dan, a valja nam i stan naći. Strašno je šta nam rade. Imam brigu i autom, meni dva puta sedmično daju hemoterapije u kičmu. Ja ne sjedim. U 24 sata, svega 15 minuta do pola sata. Možda mi oni odrede sanitet, ali znamo svi i kakvi su saniteti UKC, za rashoda. Kad sam trebala u Tursku nisu mi mogli dati jer je već mjesecima bio u servisu”, govorila je tada.
Ona nije željela da pričati samo o sebi, svakodnevno je ponavljala da “što mene boli, boli i druge”. Do zadnjeg dana Senka je u UKC Tuzla svoje lijekove dijelila sa pacijentima koji ih nisu imali.
Preminula je 27. juna prošle godine.
I otac naše sagovornice A. K. preminuo je ne dočekavši Linearni akcelerator u UKC Tuzla. Mjesecima je otac “lutao” sa dijagnozama koje nisu bile u konačnici tačne. Liječen je od “malog moždanog udara”, “upale pluća” od augusta pa narednih nekoliko mjeseci.
“Nakon što su nam rekli da nema više upalu pluća, tumor je već metastazirao na pluća. U tome cijelom procesu, dobijamo odgovor da u Sarajevo tek može doći u martu 2024., u Mostar u decembru 2023. Ulažemo žalbu te dobijamo odgovor od Sarajeva da je termin u januaru 2024. U Zenici je trebao imati termin čini mi se 9. novembra. Nismo nažalost otišli jer nam nisu dali saglasnost da može putovati u takvom stanju. Nakon mjesec dana zvali su mamu da pitaju zašto nije došao na termin. Čak su i sa UKC Tuzla u martu zvali da pitaju kakvo je stanje s ocem, ne znajući valjda da je preminuo”, priča nam ova mlada djevojka iz Tuzle.
U 43. godini preminula je i Hajrija Mujaković iz Gornje Tuzle. Nije dočekala Linearni akcelerator u Tuzli, a za zračenje u Mostaru je zakasnila. Porodica je odlučila da potraže pomoć u Turskoj, ali ni to nije dalo rezultat jer zakasniti mjesec dana kod liječenja raka dok čekaš konzilijum ili neku dijagnostiku, znači doslovno izgubiti bitku.
Iza Hajrije ostala je porodica, njenom sinu Adiju ovo je još jedan težak momenat. Usput nam reče da je iz njegove Gornje Tuzle u pet mjeseci bitku za život izgubilo sedam ljudi.
Bitku je izgubilo na stotine pacijenata čekajući šansu za život, zato u ponedjeljak ne može biti “svečana ceremonija”. Tako kažu naši sagovornici, ali i kolege novinari koji su godinama prolazili zajedno sa pacijentima njihove bitke za život, neki od njih izgubili i članove porodice.
