U jednoj je objavi novoizabrani predsjednik SAD svijetu rekao kako bi mogao izgledati kraj ukrajinskog rata. I bit će to, u najmanju ruku, veliki diplomatski zahtjev.
“Vrlo mi je drago nominirati generala Keitha Kellogga za pomoćnika predsjednika i posebnog izaslanika za Ukrajinu i Rusiju”, napisao je Trump na svom kanalu Truth Social. “Zajedno ćemo osigurati MIR SNAGOM i učiniti Ameriku i svijet PONOVNO SIGURNIM!”
Imenovanjem Keitha Kellogga za svog posebnog izaslanika za Ukrajinu, Donald Trump je također odabrao vrlo specifičan, unaprijed najavljen plan za najtrnovitije vanjskopolitičko pitanje na svom tanjuru.
Kellogg, Trumpov 80-godišnji bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, izložio je svoj mirovni plan u detalje, pišući za politički institut America First u aprilu, piše CNN.
Počinje nazivati rat “krizom koja se može izbjeći i koja je, zbog nesposobne politike Bidenove administracije… uplela Ameriku u beskrajni rat”.
Ukratko, primirje će zamrznuti linije fronta i obje će strane biti prisiljene sjesti za pregovarački stol. Ali sve postaje složeno u dužim detaljima.
Kellogg najviše vremena provodi osuđujući Bidenove postupke – govoreći da je njegova administracija dala premalo smrtonosne pomoći prekasno. Kaže da je Trumpova odluka da pruži prvu smrtonosnu pomoć Ukrajini 2018. donijela snagu potrebnu za suprotstavljanje Putinu, te da će mu Trumpov meki pristup šefu Kremlja,– ne demonizirajući ga kao što je to učinio Biden, omogućiti da postigne dogovor.
Kellogg kaže da je trebalo dati više oružja prije ruske invazije, i odmah nakon toga, kako bi se Ukrajini omogućilo da pobijedi.
Ali tada se plan – za koji je CNN objavio da ga razmatra Trumpov budući savjetnik za nacionalnu sigurnost – više ne sviđa Ukrajini.
Kellogg kaže da Sjedinjene Države ne trebaju uplitanje u još jedan sukob, a njihove vlastite zalihe oružja su oštećene zbog pomaganja Ukrajini, ostavljajući zemlju potencijalno izloženom u bilo kakvom sukobu s Kinom oko Tajvana. On kaže da bi članstvo Ukrajine u NATO-u – zapravo vrlo daleka perspektiva, uvjetno ponuđena Kijevu u znak simbolične solidarnosti – trebalo staviti na čekanje na neodređeno vrijeme, “u zamjenu za sveobuhvatan i provjerljiv mirovni sporazum sa sigurnosnim jamstvima”.
Prije svega, plan kaže da bi trebao postati “službena američka politika traženja primirja i rješenja dogovora”.
Kaže se da će buduća američka pomoć – vjerojatno dana kao zajam – biti uvjetovana pregovorima Ukrajine s Rusijom, a SAD će naoružati Ukrajinu u onoj mjeri u kojoj se ona može braniti i zaustaviti svako daljnje rusko napredovanje prije i nakon bilo kakvog mirovnog sporazuma. Ova posljednja sugestija možda je datirana zbog brzog napredovanja Moskve u istočnoj Ukrajini, a trenutna visoka razina američke pomoći već čini Kellogga neugodnim.
Kellogg djelomično pripisuje zasluge članku Richarda Haasa i Charlesa Kupchana iz 2023. za neke od sljedećih ideja.
Linije bojišnice bile bi zamrznute prekidom vatre i uvođenjem demilitarizirane zone. Pristankom na to Rusija bi dobila ograničeno ublažavanje sankcija, a potpuno tek kada se potpiše mirovni sporazum koji bi bio po volji Ukrajine. Namet na ruski izvoz energije platio bi obnovu Ukrajine. Od Ukrajine se ne bi tražilo da odustane od povrata okupiranog teritorija, ali bi pristala to nastaviti samo diplomacijom. Prihvaća se da bi “to zahtijevalo budući diplomatski napredak koji se vjerovatno neće dogoditi prije nego što Putin napusti dužnost”.
Privlačno je jednostavan i brz u svom pristupu. Ali nedostaje prilagodba onoga što će Moskva zahtijevati i za što je koristila diplomatski proces u prošlosti: cinično slijediti vojni napredak. Zamrzavanje linija bojišnice ubrzat će vrlo nasilne nekoliko mjeseci budući da Moskva nastoji zauzeti što je više moguće. Kremlj je u prošlosti ignorirao primirje i slijedio svoje teritorijalne ciljeve – često bezizražajno poričući da jest.
Demilitarizirana zona bi vjerovatno trebala biti pod policijskim nadzorom, možda između dviju strana staviti NATO trupe ili vojnike drugih nesvrstanih zemalja. To će biti teško za održavanje i osoblje, u najmanju ruku. Bilo bi to golemo, protezalo bi se stotinama milja granice i golema financijska investicija.
Naoružavanje Ukrajine do mjere u kojoj može zaustaviti sadašnje i buduće rusko napredovanje također će biti teško. U planu se navodi da Sjedinjene Države proizvode 14.000 topničkih projektila 155 mjesečno, koje Ukrajina može potrošiti za samo 48 sati. Paradoksalno, Kellogg želi da SAD više naoruža Ukrajinu, ali također prihvata da oni to stvarno ne mogu.
Dva reda daju širi uvid u autorova razmišljanja. On kaže da se nacionalna sigurnost, način Amerike na prvom mjestu, odnosi na praktične potrebe.
“Biden je Trumpov pristup zamijenio liberalnim internacionalističkim pristupom koji je promovirao zapadne vrijednosti, ljudska prava i demokraciju”, piše. To je prilično sumorna baza na kojoj se može graditi kompromis o evropskoj sigurnosti.
Dodaje da su neki kritičari kontinuirane pomoći Ukrajini – u koje on, čini se, uključio i sebe – “zabrinuti jesu li vitalni strateški interesi Amerike dovedeni u pitanje u Ukrajinskom ratu, potencijalu uplitanja američkih vojnih snaga i je li Amerika angažirana u proxy ratu s Rusijom koji bi mogao eskalirati u nuklearni sukob.”
