Jeffrey Lionel Dahmer, poznat i kao “Milwaukee Cannibal” ili “Milwaukee Monster”, bio je jedan od najstrašnijih i najkontroverznijih serijskih ubica u historiji Sjedinjenih Američkih Država.
Rođen 21. maja 1960. godine u Milwaukeeju, Wisconsin, Dahmer je tokom svoje kriminalne karijere, koja je trajala od 1978. do 1991. godine, ubio i mučio najmanje 17 mladića i muškaraca.
Njegovi zločini, koji su uključivali kanibalizam, nekrofiliju i eksperimentisanje sa žrtvama, šokirali su svijet i ostavili trajni trag u kriminalističkim analizama.
Jeffrey Dahmer je odrastao u prividno normalnoj porodici.
Njegovi roditelji, Lionel i Joyce Dahmer, bili su mladi par koji se često svađao, što je imalo dubok uticaj na mladog Jeffreyja.
Već u ranoj mladosti pokazivao je znake emocionalne distanciranosti i interesovanja za životinjama, koje je čak i secirao kako bi istražio njihove unutrašnje organe. Iako su ovi znaci mogli ukazivati na buduće probleme, njegovi roditelji nisu prepoznali ozbiljnost situacije.
Dahmerov prvi ubistvo dogodilo se 1978. godine, kada je imao samo 18 godina. Njegova žrtva bio je Steven Hicks, 18-godišnji autostoper kojeg je Dahmer pozvao u svoj dom nakon što su se upoznali na putu. Nakon što su popili piće, Dahmer je udario Hicksa čekićem, a zatim ga zadavio.
Tijelo je raskomadao i sakrio u šumi iza kuće svojih roditelja. Ovaj zločin ostao je neotkriven godinama, a Dahmer je nastavio sa normalnim životom, čak i služio u vojsci SAD-a tokom nekoliko godina.
Nakon što je napustio vojsku i vratio se u Milwaukee, Dahmer je započeo seriju ubistava koja će trajati više od decenije. Koristeći svoj šarm i manipulativne vještine, Dahmer je privlačio mladiće, većinom Afroamerikance i pripadnike LGBTQ+ zajednice, u svoj stan pod izgovorom da će im platiti za fotografisanje ili da će im ponuditi piće. Jednom kada bi žrtve bile onesviještene, Dahmer bi ih ubijao, često koristeći tehnike zadavljenja ili ubrizgavanja kemikalija u mozak kako bi ih paralizovao.
Dahmer je često eksperimentisao sa svojim žrtvama, čuvajući dijelove tijela kao “suvenire” ili koristeći ih u svojim kanibalističkim obredima. Također je prakticirao nekrofiliju, a u nekim slučajevima je čak pokušavao stvoriti “zombije” ubrizgavajući žive žrtve klorovodičnu kiselinu u mozak kako bi ih učinio poslušnim.
Dahmerov zločinački niz završio je 22. jula 1991. godine, kada je jedna od njegovih potencijalnih žrtva, Tracy Edwards, uspio pobjeći iz Dahmerovog stana i zatražiti pomoć od policije. Nakon hapšenja, Dahmer je priznao sve zločine i vodio policiju do ostataka svojih žrtava, koji su bili skriveni u njegovom stanu, uključujući lubanje, dijelove tijela i čak i neke organe koje je čuvao u frižideru.
Dahmerovo suđenje bilo je medijski spektakl, a on je priznao krivicu za sve optužbe. Iako je njegov odvjetnik pokušao koristiti argument da je Dahmer bio mentalno bolestan, porota ga je proglasila krivim i osudila na 15 uzastopnih doživotnih kazni, što je ukupno iznosilo više od 900 godina zatvora. Dahmer je poslan u zatvor Columbia Correctional Institution u Portageu, Wisconsin.
Međutim, Dahmerova kazna nije trajala dugo. Dana 28. novembra 1994. godine, Dahmer je napadnut od strane drugog zatvorenika, Christophera Scarvera, koji ga je ubio udarcem metalnom šipkom. Scarver je kasnije izjavio da je bio motiviran Dahmerovim zločinima i željom da “čisti svijet od takvih monstruma”.
Jeffrey Dahmer ostaje jedna od najzloglasnijih ličnosti u historiji kriminala. Njegovi zločini izazvali su brojne debate o psihologiji serijskih ubica, motivaciji i sposobnosti društva da prepozna i spriječi takve slučajeve. Mnogi stručnjaci smatraju da je Dahmer patio od kombinacije poremećaja ličnosti, uključujući antisocijalni poremećaj ličnosti i parafilije, ali su i okolnosti njegovog odrastanja i emocionalne zanemarenosti igrale ključnu ulogu u formiranju njegove psihopatologije.
Dahmerova priča također je podigla svijest o važnosti boljeg razumijevanja mentalnog zdravlja i potrebe za intervencijom u slučajevima gdje se uoče znaci nasilja ili devijantnog ponašanja.
Iako su njegovi zločini bili monstruozni, oni su također poslužili kao mračni podsjetnik na složenost ljudske psihologije i posljedice koje emocionalna trauma može imati na pojedinca.
