Bijesni Izraelci, odišući dubokim gnjevom, izašli su na ulice.
Nakon što se u subotu saznalo da je Hamas pogubio šest talaca, Izraelci su organizirali najveće prosvjede protiv vlade od početka rata u Gazi.
Ti su taoci mogli biti spašeni da je Benjamin Netanyahu pristao na dogovor o taocima. Ali nije. Zapravo, on je aktivno potkopavao tu mogućnost mjesecima, neprestano izbjegavajući i povlačeći se.
350.000 koji su prosvjedovali u Tel Avivu bili su ekvivalenti oko 2,4 miliona Britanaca ili 12 miliona Amerikanaca koji su se okupili na istom mjestu za isti cilj. Odmah se postavilo pitanje je li to bila politička prekretnica za Netanyahua, piše The Guardian.
Odgovor je moguć – ali to ovisi o tome koliko su te demonstracije održive. Odražavaju li oni kritičnu masu gađenja koja bi se pretvorila u politička previranja? Hoće li ministar obrane Yoav Gallant, vrh Izraelskih obrambenih snaga i frustracije obavještajne zajednice Netanyahuom potaknuti nove demonstracije? Još ne možemo sa sigurnošću znati, ali ako je tako, Netanyahu će se suočiti s velikom političkom nevoljom, onom koju je nekako uspio izbjeći mjesecima.
Koliko god da su Izraelci bili ljuti, ubistvo talaca bilo je tragično predvidljivo. Gallant je upozorio da će se to dogoditi, kao i šef Mossada i šef Službe opće sigurnosti Shabak. Ipak, Netanyahu nikada nije želio dogovor o taocima koji bi uključivao prekid vatre. Ne želi nikakav dogovor koji ne može nazvati “potpunom pobjedom” – lažnim i nedostižnim ciljem koji je postavio kako bi osigurao da se rat nastavi.
Nadalje, njegovo koketiranje s eskalacijom, u kombinaciji s produženjem rata u Gazi, očigledni su pokazatelji da njegovi širi interesi sprječavaju takav dogovor. On želi promovirati narativ da ovo nije rat ograničen na Gazu, već širok sukob s Iranom i njegovim opunomoćenicima. Ovo stavlja debakl od 7. oktobra u širi kontekst i, po njegovom mišljenju, umanjuje njegovu odgovornost.
Hamasov teroristički napad 7. oktobra bio je najgori dan u historiji Izraela, nesreća povijesnih razmjera u svakom pogledu: politici, odvraćanju, sigurnosti, obavještajnim podacima, ugledu i nacionalnom ponosu.
Netanyahu, koji se uzalud žigosao kao “gospodin Sigurnost”, svjetski lider u borbi protiv terorizma i samoproglašeni spasitelj zapadne civilizacije protiv “islamofašizma”, otkriveno je da je sve samo to ne. Odbio je preuzeti odgovornost, prkosio je kritičarima koji su dovodili u pitanje njegovu labavu i pogrešnu politiku i izbjegavao odgovornost. Umjesto toga, za svoj je neuspjeh okrivio vojsku, obavještajne organe, “liberalne elite” i bilo koga drugog koga bi mogao smisliti.
S obzirom na to da su u devet mjeseci prije 7. oktobra Izrael zahvatile masovne demonstracije protiv Netanyahuovog antidemokratskog ustavnog udara, očekivalo se da će rat i Netanyahuova nesposobnost ubrzati prosvjede velikih razmjera.
To se nije dogodilo. Prvo, zato što su razaranje, agonija i poniženje od 7. oktobra paralizirali potištenu javnost. Drugo, u izraelskom patriotskom načinu razmišljanja, kada je zemlja u ratu, ne demonstrirate. Treće, izraelska javnost je opravdavala rat, očajnički se želeći osvetiti i lakovjerno pretpostavljajući da će Netanyahu svojevoljno podnijeti ostavku u jednom trenutku. Četvrto, opozicioni savez, predvođen Bennyjem Gantzom i Gadijem Eisenkotom, privremeno se pridružio “ratnom kabinetu” kako bi prenio svoje iskustvo i uravnotežio ekstremno desno krilo.
Ali pokazalo se da je ovo razmišljanje šuplje. Razaranja su trajala 11 mjeseci, da bi nakon tri-četiri trebalo biti jasno da se rat namjerno produžava. Činjenica o Netanyahuovom nekompetentnom vodstvu trebala je nadjačati plemenitu praksu “neprosvjedovanja dok puca oružje”.
Gantzova ljubazna spremnost da doprinese svojim iskustvom rezultirala je time da je udobno ostao u kabinetu osam mjeseci, tijekom kojih nije učinio ništa, nije dodao nikakvu vrijednost i rijetko je izazivao Netanyahua. Umjesto toga, pružio je Netanyahuu dovoljno i dugotrajno političko pokriće i, šire, uvjerio je mnoge Izraelce da ako je on u vladi i rat traje, nema smisla demonstrirati.
To je upravo ono na što je Netanyahu računao. Njegovo mnoštvo vanjskopolitičkih neuspjeha, poput Irana, Gaze i odnosa sa SAD-om, te domaćih nedostataka – neuspjeli ustavni udar, visoki troškovi života, društveni sukobi – ne bi smjeli prikriti činjenicu da je on daleko spretniji i lukaviji političar nego bilo koji od njegovih suparnika, pojedinačno ili zajedno. Sklopiti koaliciju zalijepljenu populizmom i demagogijom i uspjeti preživjeti jedino je u čemu je dobar.
Međutim, postoje dokazi da je zašao u političku slijepu ulicu. Dosljednih 70% Izraelaca u nedavnim anketama želi njegovu ostavku. Čini se jasnim da to čini i američka administracija. Netanyahuovo loše upravljanje sudbinom talaca možda je bila jedna manipulacija predaleko – čak i za njega.
