Ono što je za mnoge najveće suđenje u historiji Švedske ne tiče se nekog događaja u Stockholmu, Malmeu ili Geteborgu – već u ratom razorenom Sudanu.
Prije 25 godina, Egbert Wesselink, savjetnik nizozemske lobističke grupe Pax, primijetio je novu dinamiku u dugotrajnom sudanskom građanskom ratu.
Ono što je počelo kao sukob oko zemlje, vjere i etničke pripadnosti pretvorilo se u nešto drugo.
Radilo se o nafti.
Sudanska vlada dodijelila je prava na naftu nekolicini kineskih, evropskih i kanadskih kompanija u područjima pod kontrolom pobunjenika.
“Sasvim predvidljivo, sljedećih godina smo vidjeli žestoku borbu za kontrolu nad tim područjima.
Prisustvo firmi potpuno je promijenila logiku rata”, rekao je Wesselink.
Očekuje se da će slučaj protiv dvojice bivših šefova jedne od tih kompanija, švedskog Lundin Oila, biti najduži i najskuplji slučaj u ovoj skandinavskoj državi.
Službeno pokrenut prošle godine nakon decenija istrage, očekuje se da će trajati do februara 2026. i uključivati 32 tužitelja i 92 svjedoka.
Bivši rukovodioci – Ian Lundin i Alex Schneiter – krivično su gonjeni prema zakonskom načelu poznatom kao “univerzalna jurisdikcija”, koje dopušta zemlji da krivično goni stranca za zločine počinjene izvan njene teritorije.
Dok je Lundin švedski državljanin, Schneiter je švicarski s prebivalištem u Švicarskoj. Obojica su optuženi za saučesništvo u ratnim zločinima koje je počinila sudanska vlada.
Sudanske trupe i vladine milicije ubile su oko 12.000 ljudi tokom četiri godine dok su “čistile” područje oko naftne bušotine Lundin, prenosi Politico.
Lundin i Schneiter, koji su se u početku borili protiv optužbi na temelju nadležnosti, poriču krivicu, rekavši da nasilje u Sudanu nije bilo povezano s njihovim operacijama, te osporava pouzdanost svjedoka optužbe.
Ipak, slučaj je već ušao u pravnu historiju.
“Ovo je prvi put od suđenja u Nirnbergu da su viši rukovodoci velike firme na optuženičkoj klupi za ratne zločine”, rekao je Wesselink.
Kao moderno pravno načelo, porijeklo univerzalne jurisdikcije seže unatrag do suđenja za ratne zločine u Nirnbergu i Tokiju koja su uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, a koja su ugradila ideju da kada je u pitanju globalna jurisdikcija, niko i nigdje ne bi trebao biti izvan domašaja zakona.
U decenijama nakon toga, tužitelji su pomaknuli granice međunarodnog prava – među njima i bivši pomoćnik državnog tužitelja Sjedinjenih Američkih Država po imenu Reed Brody.
Djelomično inspiriran suđenjem Adolfu Eichmannu 1961. u Izraelu za holokaust, Brody je progonio nacionalne lidere, uključujući etiopskog Mengistua Hailea Mariama, ugandskog Idi Amina, haitijskog “Baby Doca” Jean-Claudea Duvaliera i čileanskog Augusta Pinocheta.
Također je tražio bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha zbog tretmana zatvorenika u zaljevu Guantanamo.
Brody i drugi povremeno su istjerivali pravdu kroz međunarodne institucije kao što su Međunarodni krivični sud (ICC) i Međunarodni sud pravde (ICJ), kao i posebne sudove za genocide u Kambodži 1970-ih, te Ruandi i bivšoj Jugoslaviji 1990-ih.
