Više se ljudi pojavilo u Jablanici na glupavom pozivu Sanina Muse na inat molitvu u Širokom Brijegu nego što ih je došlo pred Opću bolnicu Konjic da se priključi kriku obitelji Duranović zbog smrti djeteta koja je ubila sve nas.
Bosanskohercegovačke zlatne ribice, patriote koje galame o povijesti zemlje o kojoj ništa ne znaju, koje blebeću o dobroti bosanskohercegovačkog čovjeka i raju na zemlji nisu pokazale ni komadić srca, kad već nemaju razuma, i stale pred bolnicu da poruče da ne žele da djeca umiru zbog sustava kojeg plaćaju a koji ih skupo košta.
Potrošilo se možda srce udaranjem po društvenim mrežama lajkova, plačnih emotikona i besmislenih komentara se nije smoglo snage i hrabrosti da se izađe, stane rame uz rame s obitelji i poruči da ne želimo da nam država ubija djecu.
Više se ljudi pojavilo u Konjicu na prosvjedu za semafor nego za crveno svjetlo nebrige konjičkih ljudi u bijelom. Jer, kažu upućeni i malo hrabriji ostavljači komentara, da nije prvi put da se nekome kaže da bolnica nema automobil da prevozi pacijente.
Uz obitelj Duranović stala je uža porodica i jedan jedini čovjek iz Jablanice kojem su poplave odnijele sve, a sustav mu nije dao ništa. Bilo ih je manje od zainaćenih molitelja koji misle da je Bog bog mržnje i puno manje od semafordžija koji su prepisali srbijansku foru hodanja po zebri.
No, nisu vidjeli foru bunta i glasa koji treba reći sustavu da je tu da radi a ne da ubija djecu. Radije su galamili u stupove na kojima svijetle tri boje nego da stanu pred ustanovu koja je bjelinu zdravstva zamotala u crno, kao što je u crno zamotala obitelj koja je rođendan svojeg mrtvog djeteta došla odtugovati u bolnici koja ga je poslala u smrt.
Zlatne ribice, koje prosipaju pamet o svemu, od ukrajinskih kriza do palestinskog jada, od američkog sustava i tržišta bitcoina, koje ljubav prosipaju u grupama koje vole napuštene mačke i pse, nisu prosule u svoju pamet da tako nemaran sustav može sutra ugasiti rođendane njihove djece.
Pisalo se, a valjalo bi tako pisati sve dok ne bude drugačije, da bi se u nekim normalnim društvima o slučaju djeteta koje je preminulo na putu do mostarske bolnice u automobilu svoga oca umjesto da je prevezeno sanitetskim vozilom oglasili premijeri, ministri, ravnatelji bolnica i svioni koji su se upetljali u ovaj lanac.
I lajale su zlatne ribice po društvenim mrežama na njih i na sve njihove politike. No, nisu zalajale na sebe,na svoje tupilo i predaju bez ispaljenog metka pred sustavom koji im radi o glavi i o džepovima.
Važnijeje trubiti o nekakvom tisućljetnom nekakvom postojanju nekakve Bosne i prosipati patriotizam hvaleći se žmirenjem očiju pred stvarnošću nego pogledati u ogledalo zbilje i poručiti ubojitom sustavu da ovako više ne može.
Pogledati dijete u očiVažnije je misliti na to tko te može vidjeti da prosvjeduješ da se ne bi ogriješio od one koji ti mogu valjati, nego na idućih nekakvih tisuću godine nekakve Bosne. A ta nekakva Bosna bit će s ovim ribicama i dalje nakaradna i idealna domovina za one koji šute i trpe.
Sada pravednici i patriote mogu slobodno stati na semaforu i pričekati zeleno svjetlo da sigurno prijeđu ulicu.
No, mogu li na semaforu pogledati svoje dijete u oči i reći mu da su učinili sve da ih sigurno puste u život. Blentavi narod piše svašta. Ponekima ispada da obitelj nije zaslužila ništa drugo. No, istraga će pokazati što je bilo.
Teško je očekivati da će pasti nego dupe s neke funkcije i da će netko odgovarati za smrt djeteta. Ubijao je sustav mnoge prije ovog uz veliko suučesništvo šutnje onih koji progovaraju samo kada treba posložiti sve po spisku onima drugima.
Nije patriotizam mržnja drugih, niti sipanje komentara i lažnih suza pod naslovima tužnih vijesti uz poruke da dragi Bog djetetu dadne mir. Patriotizam je mijenjati sustav koji djecu šalje Bogu a zlatne ribice u baruštine svoje zatupljene šutnje.
Priča o tome kako smo mi divan narod (druga dva naroda ne valjaju), kako narod nije znaoza prosvjedi kako se svatko zabavio o sebi, laganje je samima sebi. Divan narod više voli djecu od semafora i od inaćenja molitvom.
Divan narod voli svoju zemljutako što je mijenja a ne što pušta da zemlja radi šta hoće i da spremno gutanove žrtve zbog šutnjezlatnih ribica koje se boje svoga glasa.Osim kad je taj glas za stranku, produženu ruku krvnika.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
