Brutalno silovanje i ubistvo četiri tinejdžerke u prodavnici smrznutog jogurta u Austinu, Teksas, tema su HBO-ove dokumentarne serije Margaret Brown “The Yogurt Shop Murders”.
Ubistva iz 1991. godine – Amy Ayers, sestara Jennifer Harbison i Sarah Harbison te Elize Thomas – zbunila su policiju, progonila porodice žrtava i, prema riječima Brown, “postala dio tkiva Austina”.
“To je nešto od čega u Austinu ne možete pobjeći,” rekla je Brown.
Iako je Brown (“Descendant”) znala za ovaj zločin, ideja za četverodijelnu dokumentarnu seriju došla je od Emme Stone i njenog supruga Davea McCaryja, koji su ranije živjeli u Austinu. Par je projekt donio producentskoj kući A24.
Brown je više od tri godine provela intervjuirajući istražitelje i roditelje te braću i sestre žrtava. Ona i njen producentski tim pronašli su i snimke ispitivanja četvorice tinejdžera koji su služili kaznu za ovaj zločin. Brown je razgovarala i s novinarkom emisije “48 Hours” Erin Moriarty, koja je izvještavala o slučaju, te dokumentaristkinjom Claire Huie, koja je pokušala napraviti film o ubistvima. Huie je napustila projekt, ali njen neobjavljeni materijal, uključen u “The Yogurt Shop Murders”, sadrži intervjue s porodicama žrtava, istražiteljima i Robertom Springsteenom – jednim od muškaraca koji je bio osuđen na smrtnu kaznu nakon što je lažno priznao učešće u zločinu.
Variety je razgovarao s Brown uoči premijere serije 3. augusta na HBO-u.
Ubistva su se desila prije više od 30 godina, ali bol porodica žrtava i dalje je itekako prisutna, što se vidi u vašim intervjuima. Jesu li ti razgovori bili teški i jeste li brinuli da biste ih mogli eksploatisati?
Apsolutno da. Bila sam prestravljena. Iskreno, nisam znala u šta se upuštam. Mislila sam: “Radila sam filmove o dubokim traumama ranije.” Mnogi moji filmovi bave se užasnim stvarima koje su se dogodile ljudima, ali nisam bila pripremljena za nerasvijetljeno silovanje i ubistvo tinejdžerki i za to kako ta bol i dalje razara njihove porodice. Nisam bila svjesna emocionalne težine višesatnog sjedenja u sobi s članovima porodica. Kad sam shvatila koliko je meni teško, pomislila sam – samo zamisli kako je njima. Ta misao mi se stalno vrtjela u glavi.
Jeste li imali ikakve sumnje oko pravljenja četverodijelne serije o neriješenom zločinu?
Ne. Znala sam iz života u Austinu i od prijatelja novinara, koji su bili potpuno opsjednuti ovim slučajem i svim njegovim preokretima, da će to funkcionisati.
Intervju Claire Huie s Robertom Springsteenom iz 2009. godine vrlo je otkrivajući. Mislite li da biste mogli napraviti ovu seriju bez njenog materijala?
Taj materijal bio je poklon. Film bi bez njega bio drugačiji. Claire je izvanredna autorica, ali pokušaj da napravi film koji je zamišljala toliko ju je iscrpio da je morala prestati raditi filmove. Potpuno ju je progutalo i danas je učiteljica meditacije.
Jeste li pokušali intervjuirati Roberta Springsteena?
Naravno, ali je odbio.
Je li bilo izazovno pronaći sav arhivski materijal koji ste koristili u seriji?
Kad mi je projekt ponuđen, pitala sam kakav (arhivski) materijal imaju, i poslali su mi sve snimke. Bilo je to poput dokumentarca u stilu Davida Lyncha, kao “Twin Peaks”. Imalo je neku jezivu atmosferu. Mogla sam čuti muziku u glavi i zamisliti kako bih napravila seriju. Ali kada sam upoznala porodice, shvatila sam – ne, ne mogu to raditi na taj način. Mogu zadržati dio te atmosfere, ali ne može biti previše stilizirano. To bi bila nepravda prema priči.
Koristili ste neke fotografije s mjesta zločina, ali nijednu koja prikazuje žrtve. Zašto?
Te fotografije su toliko potresne. Moj montažni tim mi je rekao: “Nikad ih nemoj gledati.” Bili su potpuno traumatizirani onim što su vidjeli. Ja sam pogledala neke, ali ne sve, jer su mi rekli: “Progonit će te do kraja života.” A24 je platio terapiju dijelu ekipe, jer je zaista teško nositi se s takvim slikama. Teško je boraviti u toj tami toliko dugo, a da te ne zahvati.
Da li je boravak u toj tami bio najteži dio pravljenja serije?
Bilo je užasno teško, ali smatrali smo da je jedini ispravan način napraviti seriju – suočiti se s tim mrakom. Svi ljudi imaju tamne trenutke u životu i svi se nose s traumom. Ovaj slučaj je ekstreman primjer suočavanja s traumom, ali osjećala sam da iz toga može proizaći i nešto poučno. Svaka porodica se s traumom nosila na drugačiji način, i to mi je bilo fascinantno.
