Franšiza John Wick se upravo vratila u život s filmom Ballerina, u kojem Ana de Armas glumi balerinu obučenu za ubicu kako bi osvetila smrt svog oca. No, čak i da producenti nisu došli na „genijalnu“ ideju da naprave spin-off o plesačici koja kombinuje balet i ubistva, serijal John Wick bi se i dalje vratio iz mrtvih, piše Variety.
Na CinemaConu početkom aprila objavljeno je da će se Keanu Reeves vratiti ulogom u John Wick 5. To je možda iznenadilo one koji su gledali John Wick: Chapter 4 i vidjeli kako Wick umire – i to na način koji je djelovao krajnje konačno. Taj film, koji se komotno mogao zvati John Wick – The Final Wreckoning, bio je jasno osmišljen kao kraj njegove brutalne epopeje. I činilo se da je vrijeme za to. Serijal je trajao gotovo deceniju, a četvrti dio skoro tri sata. Kao rovovski rat iz Prvog svjetskog rata ili beskrajna partija Mortal Kombat-a – bilo je dosta.
Ali, negdje u dubini vašeg „reptilskog“ mozga za filmove, znali ste da John Wick mora da se vrati. Jer kako drugačije? Nijedna velika filmska franšiza danas ne ostavlja svog heroja mrtvog – ako to znači da ostavlja novac na stolu.
U posljednjih nekoliko godina vidjeli smo niz primjera ovakvih povrataka. Na kraju filma No Time to Die, James Bond se žrtvuje da bi spasio svijet. Veliki, težak trenutak. Ali onda film završava porukom: “James Bond will return.” Doslovno: i jare i pare.
Tu je i Superman, koji umire u Batman v Superman: Dawn of Justice, da bi već u sljedećem filmu Justice League vaskrsao. A onda su tu i Avengers – sjećate se kad su se neki od njih pretvorili u prah u Avengers: Infinity War? Tada smo svi zadržali dah. Ali van bioskopa, u stvarnosti Hollywooda, znali smo: Peter Parker i T’Challa će se sigurno vratiti.
Ova pojava – lažna smrt – vuče korijene još od 1978. i filma Halloween. Michael Myers je tada upucan, pao s balkona, ležao mrtav… i nestao. Taj trenutak je označio početak čitave kulture filmskih nastavaka u kojima smrt nije kraj nego pauza. Od Myersa do Wicka – sve radi „fan servicea“.
Pa zašto nas sve to umara? Možda mislite: pa šta, zašto ne vratiti voljene likove? U tome nema ničeg lošeg. Ali suptilan, kumulativan efekt je taj što film više ne djeluje kao zaokružena priča – nema početak, sredinu i kraj. Ono što su Stari Grci zvali dramsko jedinstvo radnje – danas nestaje. U zlatno doba Hollywooda filmovi su to imali. U 70-im godinama – također. Danas? Sve se pretvara u beskonačni niz sadržaja bez stvarnog uloga.
Ta ideja da „smrt nije smrt“ postaje opasna. Počinje da briše moralne konture pop kulture – a možda i društva. Jer ako smrt više ništa ne znači u filmovima – da li išta više znači?
