U novoj instrumentalnoj kompoziciji “Sarajevo”, mladi pijanista i kompozitor Emin Šaković spaja duh Baščaršije i romantizam 19. stoljeća, a spot snima u srcu starog grada – u Hotelu Evropa. Za Raport govori o “užitku” kao emociji Sarajeva, o simbolici prostora, naslijeđu oca Armina Šakovića, te o tome može li klasična, emotivna muzika probiti u eri brzih trendova.
Šta za tebe znači „duh Sarajeva“ i na koji način si ga pokušao prenijeti kroz muziku i spot?
“Za mene duh Sarajeva znači vidjeti jedan grad pun turista koji miriše po hrani, kolačima, slanim specijalitetima, a ne po plastici i novcu. Grad u kojem se ne zna ko je koje vjere, rase i nacije, jer je taj grad za svakoga ko zna uživati u svom ‘ćejfu’. Grad koji je operisan od devijantnih teorija, u kojem niko nikog ne mrzi jer je drugačiji, već u kojem svi jedva čekaju čuti nešto novo, upoznati različito i cijeniti svaku tradiciju. To se lako prenese u muziku: svaki lijep vizuelni trenutak, miris, svaki osjećaj kojim mi ovaj grad smiri dušu daje posebnu emociju i taj rijetki osjećaj ‘užitka’ za prenijeti, a ne vazda iste emocije ‘ljubav, tuga, sreća, melanholija’. Tako da ‘užitak’ je jedna od novodefinisanih, specifičnih emocija koje pruža ovaj grad.”
Spot je sniman u Hotelu Evropa, u srcu starog grada. Koja je simbolika tog prostora za vas i za samu kompoziciju?
“Hotel je prvobitno izgrađen u 19. stoljeću za vrijeme austrougarske vlasti u Sarajevu, a smješten je usred osmanske čuvene Baščaršije izgrađene u 15. stoljeću. Devetnaesto stoljeće je karakteristično za romantizam u umjetnosti, a čaršija iz 15. stoljeća usko je vezana uz tradicionalni sevdah. Kombinacija tog sevdaha i romantizma upravo stilski i opisuje ovu kompoziciju. Tako da simbolika kompozicije može referirati na jedan prelijep umjetnički pravac – romantizam u slobodnijoj ekspresiji s tradicionalnim melosom, što i jeste suština sevdaha. Taj prostor i simbolika samog djela simboliziraju i opisuju duh Sarajeva kroz tri epohe: osmanski, austrougarski period i današnje doba u kojem je kompozicija napisana.”
Otac ti je jedan od najpoznatijih hitmejkera na našoj sceni. Kako izgleda imati muzičkog autoriteta u kući – da li je to više pritisak ili inspiracija?
“Nije pritisak, nit’ je inspiracija. To je stvar tog tzv. ‘muzičkog’ odgoja. Vrijeme današnje je samo po sebi pritisak, na šta mi je otac često skretao pažnju, jer teško se izboriti s ovom vrstom muzike, nevezano za kvalitet, jer je takvo doba, nažalost, došlo. Mnogi govore ‘muzika napreduje, sad imamo nešto novo, moderno, zanimljivo’. Ja sve što vidim je da prava nekadašnja muzika je izgubila svaku smisao i emociju – sad se muzika više gleda nego sluša. Po mom mišljenju, ono što danas nazivaju naprednim je samo korištenje olakšica i alata za muziku: aranžman, autotune za glas… a to ne zahtijeva skoro nikakav talenat kakav su umjetnici nekad posjedovali, koristeći žive instrumente, sam glas bez dodataka. Zato se danas svi i žele baviti muzikom, zato muzika i gubi smisao, a zbog tog imamo manje talenata, a i ono što imamo ne cijenimo, jer smo iskvarili svoj sluh i osjećanja digitalom. Otac mi je sve to objašnjavao još od malena i zahvalan sam što me odgojio na ovaj način, što me naučio da uočim i cijenim istinsku emociju, ljepotu i kvalitet – jer samo to nas i razlikuje od kompjutera. Muzički autoritet je pokazao na taj način; ja sam sretan što mogu svoju emociju prenijeti drugima kroz svoj rad. Šta je teže za izvesti, šta je bolje obrađeno, gdje je jači bas i slično – to me uopšte ne interesuje, samo čista emocija, pa kome se svidi – svidi. Što više ljudima ublažiti i predstaviti to, i jednog dana imati publiku koja cijeni ‘dušu i muziku’ – to je ono što zasigurno prija i ocu i meni u ovo doba.”
Armin je rekao upravo za naš portal Raport da je „lijepo čuti klavir nasred starog grada“. Kako ti to zvuči kad te opisuje na taj način – da li osjećaš dodatnu odgovornost da nastaviš njegovim putem?
“Osjećam i sretan sam zbog toga. Zaista jeste divno čuti da je još uvijek opstala kultura i umjetnost ovog grada. Još uvijek je lijepo čuti da klasična umjetnost živi i unapređuje se, čak i u modernom dobu. Nije to samo umjetnost zbog nekog prikazivanja da to još uvijek postoji, već i da se još uvijek mnogo toga lijepog i dragog ljudima može prikazati i pokazati kroz samu umjetnost. Posebno nastupati uživo u jednom od najvažnijih hotela u regiji koji se nalazi u srcu mog prelijepog Sarajeva.”
Često ističeš da ti je otac najveća podrška. Koji ti savjet od njega najviše znači u životu i muzici?
“Budi svoj… reče otac moj ”
Rekao si da se danas muzika ‘brzo troši’. Da li misliš da mladi muzičari imaju šansu probiti s klasičnim, emotivnim pristupom u eri brzih trendova?
“Ukratko, mnogo ljudi, pa čak i previše, bavi se muzikom i troše vrijeme i sebi i drugima. Kvalitet – ili jeste ili nije. Prepoznat će to neko kad-tad.”
Koje muzičare ili kompozitore smatraš uzorima pored oca – ima li neko čiji rad posebno proučavaš ili te inspiriše?
“U svakoj eri imam svog uzora koji me inspiriše u mom radu. Nikad nisam ‘ganjao’ da liči na nešto već poznato, već da me djela od drugih inspirišu duhom i emocijom. Obožavam swing eru i muziku iz 40-ih, 30-ih, 20-ih, kao što sam, ‘kontradiktorno’, i veliki fan pop i rock muzike iz 1970-ih, 1980-ih… Volim funk, blues, jazz, rock, pop, klasiku, folk. Inspirišu me svi klasični kompozitori, primarno iz romantizma – Chopin, Tchaikovsky, Rachmaninoff; zatim pjevači iz swing ere kao što su Sinatra, Dean Martin, Bing Crosby; poslije grupe Earth, Wind & Fire, Bee Gees, Toto, Queen; pjevači Bryan Adams, Sting, Stevie Wonder, Michael Bolton. Sa domaćeg tržišta volim i Tošeta, Tomu i Bijelo dugme… Volim svaku vrstu muzike i smatram da se u svakom žanru može pronaći uzor i lijepa pjesma ako si ozbiljan zaljubljenik muzike. Međutim, i dalje najdraži su mi oduvijek bili i najviše su me inspirisali: Chopin (prvo mjesto), zatim Rachmaninoff, Tchaikovsky, Dean Martin, Perry Como i Oliver Dragojević.”
Spomenuo si Olivera, Arsena, Sinatru… Vjeruješ li da se danas može stvoriti umjetnik takvog kalibra ili je to ‘izgubljena era’?
“Nikad ne bih koristio frazu ‘izgubljena era’, jer ona nikad neće biti izgubljena sve dok ima nas koji to volimo i njegujemo, i sve dok imamo način da to sačuvamo kroz note, tekstove, snimke spotova, koncerata. Ma, to je meni vrhunac digitale; sve ostalo je previše zloupotrijebljeno i kvari današnje talente s ‘trendovskim popularizmom’.”
