S obzirom na horor priče s putovanja koje pune vijesti – zaraza na kruzerima, putnici koji pokušavaju otvoriti vrata aviona usred leta – filmovi imaju ozbiljnu konkurenciju kada je u pitanju izazivanje straha. Ipak, filmaši pokušavaju nadmašiti stvarnost poznatim pričama o užasima koji vas čekaju kada krenete u svijet. Likovi nastavljaju ići kroz mračne ceste. Posjećuju čudne hotele i izolirane kolibe, pozivaju jezive osobe u svoje domove i ulaze u domove ljudi koje jedva poznaju. Ovi putnici ne traže probleme; mole za to.
Beetlejuice Beetlejuice
Trap
It Ends with Us
Alien: Romulus
Dark Matter
Prvi put kad Louise (Mackenzie Davis) i Ben (Scoot McNairy), američki par, stvarno primijete Paddyja (često zlobnog u filmovima Jamesa McAvoya), on skače u bazenu. Oni su na odmoru u Toskani i dobro se zabavljaju, a upoznavanje novih ljudi je zabavno (osim ako niste u horor filmu).
Paddy se čini uzbuđenim, malo pretjerano željnim – pažnje, svakako – ali on i njegova žena, Ciara (Aisling Franciosi), prijateljski su raspoloženi, privlačni i Britanci, pa je s njima lako razgovarati. Kao Louise i Ben, imaju dječaka Anta (Dan Hough), pa moraju biti dobri. Oni su poput nas, gotovo da možete čuti razmišljanje Louise i Bena.
Iz razloga koji nikad nemaju smisla – racionalnosti je često manjak u hororima – ne prođe dugo prije nego što Louise i Ben prihvate poziv Paddyja i Ciare da ih posjete u njihovoj kući u engleskom selu. Prvo, međutim, pisac i režiser James Watkins izaziva neke bračne napetosti za Bena i Louise, koji su se preselili u London, preokrećući svoje živote. Čini se da je njoj sasvim dobro, ali Ben je nesretno nezaposlen, što je razlika koju Watkins također koristi kako bi hranio teme priče, uglavnom muškosti i normi srednje klase.
Crveni alarmi već su počeli treptati u trenutku kada su Louise i Ben i njihova 11-godišnja kći, Agnes (Alix West Lefler), tjeskobno dijete koje se samo umiruje plišanim zečićem, navrate do Paddyjeve i Ciarine kuće jedne mračne noći. Kada uđu unutra, alarmi počinju još brže bljeskati. Louise pokušava nabaciti raspoloženje, ali vidljivo je odbija kuća, neudoban, trošan sklad pretrpanih soba s niskim stropovima koji ih zatvara. Uskoro, Paddy kolje gusku i gura kuhanu pticu kod Louise — vegetarijanke — i atmosfera se osjetno pogoršava. Stvari postaju samo gore jer moraju.
Elegantan i još više uznemirujući, “Speak No Evil” usko se temelji na daleko hladnijem, potpuno gadnom filmu iz 2022. istog naslova danskog režisera Christiana Tafdrupa. Većinom se Watkins pridržava cjelokupnog dizajna i putanje izvorne priče dodajući neke nove detalje i scene; on također produžuje vrijeme trajanja za nepotrebnih 15-tak minuta. Zna kako zastrašiti sjenama i škripavom, negostoljubivom kućom, a ubrzo zbog klaustrofobije Paddyjevog i Ciarinog doma sve više izgleda kao štakorski labirint.
Watkins također omekšava materijal, osobito kada su u pitanju dječji likovi. Međutim, najzanimljivija razlika između dviju verzija “Speak No Evil” jest u tome što Watkins ne uzima za zlo Benovu i Louiseinu relativnu privilegiju; oni su srednja klasa, komotno, ali to se ne predstavlja kao prekršaj.
To je u suprotnosti s njihovim kolegama u originalu, likovima koji su mogli odlutati iz filma austrijskog režisera Michaela Hanekea. Haneke se u svojim djelima često obraća buržoaskom samozadovoljstvu i krivnji, najstrašnije u obje verzije svojih šokantnih “Funny Games”. Novi “Speak No Evil”, s druge strane, čini se kao stvoren za američke gledatelje, koji možda vole krvave nakaze, ali stvarno vole bijele ograde i ohrabrujuće mitove koji su sigurno skriveni iza njih.
