Dugo očekivani “Megalopolis” Francisa Forda Coppole je prekrasan nered. To je film predivnog izgleda, smješten u futurističku verziju New Yorka inspirisanu starim Rimom, gdje su sobe raskošne, svjetlo je uvijek nevjerovatno lijepo, a lica glumaca kao da imaju nezemaljski sjaj.
Ali ispod sve te ljepote nalazi se nekoherentna priča, neobično ravan niz izvedbi i režiser koji je izgleda izgubio svoj put. “Bajka” je podnaslov filma, ali njegova pouka je možda neočekivana: Pazi što želiš.
Coppola, Oscarom nagrađeni scenarist/režiser čiji su najbolji filmovi “Kum” i “Apokalipsa danas”, sam je finansirao “Megalopolis”, s budžetom od 120 miliona dolara, i desetljećima ga je zamišljao. (Prvo stolno čitanje scenarija, s nekim od glumaca sada u gotovom filmu, bilo je prije 37 godina.)
To je priča o čovjeku s divljom ambicijom: Cesar Catilina (Adam Driver), arhitekt/vizionar koji nastoji prepraviti Novi Rim u utopiju. Na putu mu je gradonačelnik Franklyn Cicero (Giancarlo Esposito), koji želi zadržati stare, korumpirane običaje grada; između njih je Ciceronova kći Julia (Nathalie Emmanuel), koja voli Cesara i smatra da je njezina odanost podijeljena.
Nije loša ideja za film, a opet, “Megalopolis” je neuspjeh od samog početka: rana scena zabave doima se kao isječak iz “Babylona” Damiena Chazellea; Driverov lik ima čudne elemente superheroja (može zaustaviti vrijeme? Ponekad?) i intonira Shakespearea bez razloga; i zanimljivi glumci stalno se pojavljuju (Laurence Fishburne, Dustin Hoffman, Aubrey Plaza) u ulogama koje nemaju smisla — ili se, kao u slučaju Plaze, čine užasno pogrešnim za njih.
Gotovo svi u glumačkoj ekipi (na žalost, posebno Driver) čine se konfuznim, mehanički recitirajući svoje linije umjesto da oživljavaju riječi. Sada 85-godišnji Coppola još uvijek je pun ideja, no mnoge od njih — beskonačna cirkuska sekvenca, neobjašnjivo prebacivanje na trosmjerni podijeljeni ekran, rečenica izgovorena iz stvarne kazališne publike — čitaju se kao trikovi koji ne donose ništa priči.
A ta priča, ovakva kakva jest, jednostavno nije dovoljna da izdrži vrijeme emitiranja; u tim likovima nema ničega što bi nas uvuklo.
Ovdje postoji ljepota, u blještavim prizorima New Yorka/Novog Rima (zgrada Chrysler poput dragulja, koja blista naspram indigo neba), i u duhovitim referencama na toga odjeću u kostimima Milene Canonero. (Driver nosi dramatičan crni ogrtač u nekoliko scena, kojim barata bolje nego svojim dijalozima. S druge strane, ogrtač mu daje više za rad)
Postoji i određeni čudan užitak u gledanju filmaša kako se toliko unese u nešto, čak i kada su rezultati u najboljem slučaju neujednačeni. Možda je Coppola od prije nekoliko desetljeća mogao ovo izvući – ili je možda ovaj film bolje bilo ostaviti u njegovim snovima.
