U saradnji sa izdavačkom kućom “Buybook” Raport objavljivati dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz novog Buybookovog izdanja, romana “Žuto lice” R. F. Kuanga, koji je s engleskog jezika preveo Danko Ješić.
Te noći kad sam gledala Athenu Liu kako umire, slavili smo njenom potpisivanje ugovora s Netflixom.
Na samom početku, da bi ova priča imala smisla, treba da znate dvije stvari o Atheni.
Prvo, ona je imala sve: ugovor za više knjiga s velikom izdavačkom kućom potpisan odmah nakon studija, diplomu kursa za pisce za koji su svi čuli, radnu biografiju punu saradnji s prestižnim umjetničkim institucijama, i spisak nominacija za nagrade duži od mog spiska za kupovinu. S trideset sedam godina, objavila je tri romana, a svaki je bio veći hit od prethodnog. Za Athenu, ugovor s Netflixom nije bio pretjerano značajan događaj, samo još nešto čime se može podičiti, jedna od usputnih prednosti puta ka književnom uspjehu kojim ide od diplomiranja.
Drugo, možda kao posljedica prvog, ona gotovo da nije imala prijatelje. Pisci naših godina – mladi, ambiciozni, u naletu, malo stariji od trideset – obično se kreću u čoporima. Pronaći ćete dokaze tih klika po društvenim medijima – pisci koji se oduševljavaju odlomcima iz neobjavljenih tekstova drugih pisaca (ODLIJEPIT ĆU KOLIKO JE DOBAR OVAJ NEZAVRŠENI TEKST!), ciče od uzbuđenja zbog prijedloga dizajna korica (OVO JE LIJEPO DA CRKNEŠ!), i postavljaju grupne selfije s književnih susreta širom svijeta. Ali na Atheninim slikama na Instagramu nema nikog drugog. Ona redovno objavljuje vijesti o svojoj karijeri i čudne šale za svojih sedamdeset hiljada pratilaca, ali rijetko pominje druge ljude. Ne navodi imena, ne reklamira niti preporučuje knjige svojih kolega, i ne druži se s njima javno na taj razmetljivi, očajnički način na koji to rade pisci na početku karijere. Otkad je poznajem, nisam je čula da pominje druge bliske prijatelje osim mene.
Nekad sam mislila da je samo hladna. Athena je tako glupavo, besmisleno uspješna da ima smisla što ne želi da se druži s običnim smrtnicima. Athena, vjerovatno, razgovara samo s korisnicima verifikovanih naloga i kolegama piscima bestselera koji mogu da je zabave istančanim zapažanjima o savremenom društvu. Athena nema vremena da se druži s proleterima.
Ali posljednjih godina, razvila sam još jednu teoriju, a to je da je svi smatraju nepodnošljivom, baš kao i ja. Teško je, napokon, sprijateljiti se s nekim ko je u svakom smislu bolji od tebe. Vjerovatno niko ne može da podnese Athenu jer ne mogu stalno da se porede s njom. Vjerovatno sam ovdje samo zato što sam jadnica.
I te noći smo bile samo Athena i ja u nekom glasnom, preskupom baru na krovu u Georgetownu. Pila je koktele kao da je imala dužnost dokazati da se dobro zabavlja, a ja sam pila da utišam kučku u sebi koja je željela ubiti.
Athena i ja smo se sprijateljile sticajem okolnosti, živjele smo na istom spratu studentskog doma na Yaleu kad smo bile brucoškinje, a pošto smo obje željele biti književnice otkako znamo za sebe, završile smo na istim seminarima o pisanju. Obje smo objavljivale kratke priče u istim književnim časopisima na početku karijere i, nekoliko godina nakon diplomiranja, preselile smo se u isti grad – Athena je dobila prestižnu stipendiju u Georgetownu, čije je osoblje, priča se, bilo toliko zadivljeno predavanjem koje je održala na Američkom univerzitetu da je Odsjek za engleski jezik osnovao katedru za kreativno pisanje samo za nju, a ja zato što je neka rođaka moje majke imala stan u Rosslynu koji je pristala da mi iznajmi pod uslovom da plaćam komunalije i ne zaboravim da joj zalijevam cvijeće. Nikad nismo doživjele nešto nalik na prepoznavanje srodnih duša, niti neku duboku, povezujuću traumu – uvijek smo samo bile na istom mjestu, radile iste stvari, tako da nam je bilo prikladno da budemo prijateljice. Iako smo počele na istom mjestu – Uvodu u kratku prozu profesorke Natalije Gaines – naše karijere odvijale su se u potpuno drugačijim smjerovima nakon diplomiranja.
Napisala sam prvi roman u naletu nadahnuća tokom godine provedene u umiranju od dosade dok sam radila za neprofitnu organizaciju Podučavaj za Ameriku. Dolazila sam s posla svakog dana i temeljno pisala priču koju sam željela ispričati od djetinjstva: priču o odrastanju s mnogo pojedinosti i pomalo magičnu, o bolu, gubitku i sestrinstvu, nazvanu Iznad platana. Nakon što sam kontaktirala preko pedeset književnih agenata bez ikakvog uspjeha, knjigu je prihvatila mala izdavačka kuća po imenu Evermore tokom otvorenog konkursa za tekstove. Avans mi je tad izgledao kao nevjerovatna svota novca – deset hiljada dolara unaprijed, s isplatom tantijema nakon pokrivanja troškova – ali to je bilo prije nego što sam saznala da je Athena dobila sto hiljada dolara za debitantski roman od Penguin Random Housea.
Evermore je zatvoren tri mjeseca prije objavljivanja moje knjige. Prava su se ponovo vratila meni. Začudo, moj književni agent – koji je potpisao ugovor sa mnom nakon prve Evermoreove ponude – prodao je prava jednoj od pet velikih izdavačkih kuća za dvadeset hiljada dolara avansa – “dobar ugovor”, pisalo je u najavi Publishers Marketplacea. Izgledalo je da sam napokon uspjela, da će se svi moji snovi o slavi i uspjehu ostvariti, sve dok se nije približio dan objavljivanja knjige, a prvi tiraž smanjen sa deset hiljada na pet hiljada primjeraka, moja promotivna turneja u šest gradova svedena na tri grada u okolini Washingtona, a obećani citati poznatih pisaca nisu objavljeni. Nikad nije bilo drugog izdanja. Prodala sam dvije, možda tri hiljade primjeraka ukupno. Moj urednik je otpušten tokom jedne od onih izdavačkih racionalizacija koje se događaju tokom svake ekonomske krize, i prebačena sam nekom tipu po imenu Garrett koji je dosad pokazao tako malo zanimanja za promovisanje romana da sam se često pitala da li me je potpuno zaboravio.
Ali to je uobičajeno, svi su mi rekli. Svi imaju grozno prvo iskustvo. Izdavači su takvi. U New Yorku je uvijek haos, svi urednici i publicisti su prezauzeti i premalo plaćeni, i ljudi često budu zaboravljeni. Trava nikad nije zelenija na drugoj strani. Svaki pisac mrzi svoju izdavačku kuću. Ne postoje priče o Pepeljugi – samo naporan rad, upornost i stalni pokušaji da se uspije.
