U saradnji sa izdavačkom kućom “Buybook” Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz knjige “Ključ Sudnjeg dana“, Hakan Sökmena, koji je s turskog jezika prevela Alena Ćatović.
Konstantinopolj
Nepoznati trenutak…
Sjedi pokraj mene i uzmi me za ruku, ispričat ću ti jednu priču. Samo me poslušaj u tišini. Naćuli uši kao da slušaš posljednju želju osuđenika na smrt, budi mi poput melema za ranu i umiri moju patnju, iako me ne možeš spasiti od smrti. Poslušaj pa ćeš saznati kako je posvećeni život prošao pod teretom prošlosti, kako se u tišini tajni izgubio, iako su dušu poharale oluje, kako je u sebi suze prolijevalo stablo čiji su se plodovi rasipali uokolo. Kad dođe vrijeme, ispričaj je onima koji su je spremni čuti. Ispričaj kako bi mračni duh jednog posvećenog života pronašao mir.
Turbe
Dan kada se to dogodilo…
Još nije bilo ni svanulo kad je inspektor Sedat pogledao u svoj sat koji je pokazivao 05:20 i okrenuo se prema imamu Azimu.
Progutao je pljuvačku kako bi podmazao svoje još uvijek uspavane glasnice i promuklim glasom upitao: “Vodi li ovaj prolaz do odaje u kojoj je mezar sultana Mehmeda Fatiha?”
Uskoro je trebao saznati nešto više o zagonetnom sultanovom mezaru o kojem su se već stoljećima pripovijedale različite legende…
Kiša koja je padala prethodnog dana pokrenula je klizište, te je zemlja ispunila harem Fatihove džamije i naprasno se zaustavila baš ispred ulaza u turbe. Kada je tog jutra kiša prestala padati, među gomilom zemlje koja se raspuknula ispred turbeta ukazao se ulaz u ciglom ozidan prolaz koji je vodio ispod površine zemlje. Azim‑efendija je odmah obavijestio nadležne pa je prva stigla policijska ekipa koja je žutom trakom ogradila turbe.
Zapovjednik ekipe inspektor Sedat je, u strahu da ne pogriješi, nastojao u potpunosti ispoštovati proceduru jer je tek nedavno bio postavljen na dužnost. Iako je već bio zašao u četrdesete, sa svojom gavran‑crnom kosom, neobrijanom bradom, visoki stasom i širokim ramenima doimao se znatno mlađim. Premda je njegov oštri karakter isprva pobuđivao strahopoštovanje kod sagovornika, zapravo je među svojim bližnjim važio za poprilično vedru osobu.
Ponesen upravo tom svojom vedrom i neposrednom prirodom, te iščekujući odgovor na postavljeno pitanje, započeo je razgovor s imamom Azimom ispred Fatihove džamije, iza sigurnosne trake koja je ograđivala ulaz u podzemni hodnik nastao urušavanjem.
Azim, imam Fatihove džamije, sav je treperio od uzbuđenja što će se i sam moći uvjeriti u istinitost glasina koje su već godinama kružile naokolo.
Iako je nakon iznenadnog i jakog junskog pljuska osvanulo prohladno jutro, imam Azim je svako malo sa svojih okruglih, crvenih obraza brisao znoj bijelom platnenom maramicom sa smeđim prugama.
To pretjerano znojenje i sve teže disanje nije izazvalo uzbuđenje već suvišni kilogrami s kojima se imam u zadnje vrijeme borio. Iako se trudio da uvijek bude čist i dotjeran, doimao se poprilično neuredno zbog istrpane košulje na povelikom trbuhu koji mu se prelijevao preko pojasa.
Nasmiješio se pogledavši inspektora Sedata i ljubazno započeo pripovijedati:
“Da! Već stoljećima se prenosi legenda o tome kako tijelo sultana Mehmeda Fatiha nije ukopano ispod turbeta, već u podzemnom hodniku koji se proteže sve do ispod mihraba.”
Imam Azim se uozbiljio i nastavio: “U prilog tome govori i jedan događaj koji se zbio u doba sultana Abdulhamida II… Priča se da je sultan Abdulhamid II tokom jedne, baš kao i sinoć, izrazito kišne noći usnio sultana Mehmeda Fatiha. Veliki Fatih je tada povikao: ‘Gušim se! Izbavite me!’ Sultan Abdulhamid je, probudivši se sav u znoju iz tog košmara, odmah pozvao zapovjednike vatrogasaca Mehmed‑pašu i Šerif‑pašu, te im naredio da otvore sultanov mezar.
U narodu se pričalo da su i mnogi stanovnici četvrti Fatih te noći usnuli isti san…
Kako god, paše su po sultanovoj naredbi ušli u turbe, podigli sanduk i počeli otkopavati mezar, ali iako su se spustili veoma duboko, nisu uspjeli pronaći sultanove posmrtne ostatke.
