Kada sam početkom godine pozvan da idem u Kinu zvučalo je privlačno iako je u pitanju bila daleka zemlja. Radilo se o “Tematskoj posjeti središnjoj zoni ekonomskog puta svile “, autonomnoj oblasti Xinjianga koju je za predstavnike medija, uglavnom iz Evrope i Afrike, organizovala kineska vlada u periodu 30.6. – 8.7. Pomislio sam da osjećaj daljine vjerovatno ima veze sa jednim drugim iskustvom, onim američkim, kada sam bježeći od rata proveo tamo devet godina. A sada sam imao priliku da odem u Kinu na isti broj ali dana, opet se vrtjelo oko broja devet, i sličnog i veoma različitog. Bez obzira što su se nakon Amerike desila i druga putovanja, najednom su se ove dvije zemlje počele uspostavljati kao različite strane istog životnog vektora. Kao da sam predosjetio da će se u mojoj glavi Amerika i Kina sudarati kao iskustva, da ću ih vagati i upoređivati, bez obzira na očigledne razlike u vezi same prirode putovanja.
Planirana posjeta Ujgurskoj autonomnoj oblasti Xinjiang osmišljena je kao obilazak gradova Kashgar, Turpan i Urumqi. Sama oblast nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Kine, površine je 1.665 miliona kvadratnih kilometara, sa skoro 26 miliona stanovnika i graniči sa Afganistanom, Indijom, Kazahstanom, Kirgistanom, Mongolijom, Pakistanom, Rusijom i Tadžikistanom. Kao rezultat ovakvih geografskih prožimanja, stanovništvo Xinjianga čini više od 40 različitih etničkih grupacija. Od kojih su Ujguri većina ili oko 44% ukupnog stanovništva, dok je Han populacija oko 42%. Očigledno je u pitanju vrlo kompleksan etnički omjer što je bio jedan od razloga za organizovanje ovog putovanja. Naime kineska vlada je željela da se novinari i drugi predstavnici medija iz prve ruke uvjere kako se živi u Xinjiangu.
Dobili smo detaljni raspored aktivnosti i one su već na papiru izgledale kao intenzivne i zahtjevne, što će se poslije ispostaviti kao tačno. A na kraju su samo gosti povremeno prigovarali na ovako gust raspored aktivnosti (uključujući i pisca ovih redova), dok su domaćini bez pogovora obavljali planirano. Zbog čega sam stekao dojam, što je naravno površno i zvuči kao predrasuda, da su Kinezi vrijedniji i stamenitiji, makar samo u odnosu na ovu grupu predstavnika medija koje sam bio dio. Možda je stvarno u pitanju predrasuda ali moram reći da ni nakon povratka nisam daleko od takve opservacije. Usuđujem se već sada reći, oni mogu više, duže, upornije, smirenije raditi i bez obzira na to što ovo zvuči kao stereotip, tješi me da je afirmativan u odnosu na naše kineske domaćine.
Kada sam počeo tražiti avionsku kartu, ispostavilo se da je Xinjiang kao destinacija, u poređenju s nekim većim centrima u Kini, manje povezan s ostatkom svijeta. Najjednostavniji način da se dođe do tamo bio je preko Istanbula i Almatija. Otišao sam u Kinu, proveo tamo devet nezaboravnih dana i vratio se prepun utisaka kojima očigledno ne dozvoljavam da se slegnu. Puno toga smo vidjeli i obišli, neću ni pokušati sve opisati, a pri tome su se neke stvari prirodno dublje utisnule u sjećanju. Možda je zapravo dobro što ne možemo do kraja dokučiti zašto se nečemu vraćamo u mislima, a zašto opet nešto odlazi od nas i blijedi nekom svojom, ne do kraja jasnom logikom.
Naravno da je nemoguće za tako kratko vrijeme dobiti neku obuhvatniju i objektivniju sliku života u Xinjiangu i Kini generalno. Zato ću stvari evocirati kako mi nadolaze u ličnom (pristrasnom) doživljaju jedne, meni do sada prilično nepoznate kulture, ili bolje rečeno, o fascinantnom prožimanju različitih kultura u spomenutoj oblasti. Kakva je Kina, pitaju me prijatelji i poznanici ovih dana. Drugi svemir, planeta za sebe, nevjerovatna u mnogo segmenata i ne znam odakle da počnem. Jedna od stvari koja mi je odmah zapela za oko bila je kako su ljudi smireni. Za devet dana boravka nisam čuo povišen ton, nisam vidio ili osjetio tenziju, a takve stvari obično primijetim i onda kada su drugima manje uočljive. Meni su uopšte nerijetko važniji ovi mikronivoi života nego velike i reprezentativne slike. A moguće da sam spomenutu smirenost primijetio zato što dolazim iz napete bosanske tranzicije, koja znamo traje već jako dugo, gdje smo svi manje-više sluđeni političkim i ostalim neizvjesnostima i onda takva stanja neminovno projektujemo kroz svakodnevnu komunikaciju. O jednom drugom detalju, ili kulturološkom mikronivou, nevezanom za spomenutu smirenosti, također razmišljam otkad sam se vratio.
Ne znam je li posljedica drugačijeg ekonomskog sistema ili same kulture, biće da je u pitanju simbioza, a tiče se činjenice da je u Kini teško ostaviti bakšiš, napojnicu. Kafeterija u Urumqiju preko puta hotela gdje sam nalazio svoju dnevnu dozu kofeina bila mi je važno mjesto za vrijeme boravka. Kada sam na kraju puta, dan prije odlaska, pokušao teti koja mi je pravila dupli espresso ostaviti 5 juana bakšiša (oko 1.20 BAM), nastala je neobična situacija. Žena je rekla da ne može shvatiti zašto joj to dajem. Nasmijao sam se i rekao da je od srca, kao mali znak zahvalnosti. U sebi sam mislio kako oni vjerovatno ne mogu do kraja razumjeti naše kofeinske ovisnosti i da je možda i zbog toga ovaj znak pažnje nedorečen. Na kraju je uljudno rekla da će nekako prihvatiti bakšiš ali joj je i dalje teško da razumije. Poslije mi je prijatelj, koji je ranije bio u Kini, potvrdio da je imao sličnu situaciju sa sobaricom u hotelu kojoj je ostavljao sitni novac na krevetu, u pitanju je onaj naš zapadnjački adet.
Na kraju, kada je odlazio, provjeravao je po hotelskoj sobi da nije nešto zaboravio i onda je u ladici pored kreveta našao sitni novac uredno skupljen i sklonjen. Kao što sam već rekao, meni su ovakvi detalji rječiti i živopisni, makar da i ne znamo odgonetnuti njihovo značenje. A oni nerijetko znače nešto posve drugačije od onoga što smo mi namislili.
Kada sam već kod plaćanja, u Kini skoro da uopšte nema gotovine u opticaju, ili je ima jako malo. Ono što neke skandinavske zemlje najavljuju kao finansijsku budućnost, a tiče se izbacivanja gotovine iz opticaja, u Kini je zaživjelo skoro u potpunosti. Plaćate preko aplikacije WeChat, koju sam po instrukcijama instalirao već u Sarajevu, i to funkcioniše od uličnog prodavača đevreka pa do plaćanja u velikim tržnim centrima. Opet, kao neko ko dolazi iz ambijenta gdje je siva ekonomija na žalost sveprisutna činjenica, nisam mogao neprimjetiti kako se kineskim bezgotovinskim pristupom sužava prostor neprikazanim novčanim tokovima. Razmišljao sam o nevjerovatnom broju stanovnika i kako se sve te transakcije mogu negdje vidjeti.
Za vrijeme boravka tamo čuo sam nemali broj ljudi iz naše grupe kako se žale na hranu koja nam je servirana u hotelima gdje smo odsjedali. Pripremali su me za to još u Sarajevu, govoreći da će taj aspekt biti jedan od težih za prihvatiti. A meni je kineska hrana posebna i ukusna, uživao sam i podsjetilo me na neke egzotične delicije koje i sam, kao kuhar-amater, pokušavam ponekad pripremiti. Kada je o kuhanju riječ, lično mi je jedna od najvažnijih stvari u vezi bilo koje kuhinje prisustvo zeleni i povrća. A kod Kineza se sve zeleni i ništa nije prekuhano, već je baš kako treba al dente, ili što bi u Bosni rekli poluživo. Možda nekome priča o hrani nije važna i relevantna ali meni je znakovita u jednom kulturno-antropološkom presjeku mentaliteta. Nije slučajno da često spominjem onu poznatu izreku, mislim da je francuska: reci mi šta jedeš, reću ti šta misliš. Zvuči zavodljivo i pomalo populistički ali i nije daleko od istine.
Ovaj glavni grad istoimene prefekture nalazi se u jugozapadnom dijelu Xinjianga i graniči s Tadžikistanom, Afganistanom, Pakistanom i Indijom. Činjenica da se pustinja Dawakun, koja je dio veće pustinjske oblasti Taklamakan, nalazi nedaleko od samog grada, za rezultat ima pustinjsku prašinu koja je sveprisutna u gradu, slično kao u Kairu, u Egiptu. To je onaj fini pješčani puder kojeg stalno pokušavaju sprati s ulica ali je on uporni stanovnik grada. I pored činjenice da je u pitanju vrlo sušni region, voda je dovedena u grad i on je prepun podšišanog i uopšte njegovanog zelenila. Drugi najveći vrh na planeti zemlji, K2 (8611 metara), nalazi se na jugu ove prefekture, na samoj Kinesko-Pakistanskoj granici.
Stari grad Kashi podsjetio me je svojom vibrantnom orijentalno-istočnjačkom atmosferom na sarajevsku Baščaršiju i tursku Kapali čaršiju ali s mnogo većom i raznolikijom ponudom. Na ovom od ljudi uzavrelom mjestu prisutani su slijedeći bazari: orginalne grnačrije, kovanog željeza, drvorezbarstva, prepoznatljivih kapa s cvjetnim dezenima i tradicionalne ujgurske medicine. Poseban je doživljaj kada iz trgovačke gužve Starog grada uđete u dvorište Id Kah džamije, najveće u u autonomnoj oblasti Xinjianga. Ovdje vas doslovce uspori i dočeka smirujuća tišina ogromnog prostora prepunog visokih topola i borova, između kojih se nalazi ribnjak, a u sredini je objekta same džamije, koji se zajedno sa dvorištem prostire na čitavih 16 000 kvadratnih metara. Džamija je napravljena 1442. godine, i u njoj su integrisani i dijelovi starijeg objekta još iz 996. godine. Nisam previše upućen u Islamsku arhitekturu, nisam njen formalni poznavalac ali je spomenuti smiraj koji vas obuzme kada uđete u dvorište i cijeli ovaj kompleks jedinstven i čovjek ga sigurno dugo poslije nosi sa sobom.
Ovo je grad na nivou prefekture koji se nalazi na istoku Xinjianga. Ima površinu od 69.759 kvadratnih kilometara i oko 694.000 stanovnika. Istorijski centar prefekture nekoliko puta se pomicao, iz Yar-Khota (zapadno od modernog Turpana) u Qocho (Gaochang, 30 km jugoistočno od Turpana) i u sam Turpan.
Poseban doživljaj cijelog putovanja bila je posjeta drevnom gradu Jiaohe. Okružen liticama i riječnim dolinama, postavljen na zemljanoj platformi u obliku koplja u koritu rijeke Yaernaizi, Jiaohe je deset kilometara zapadno od Turpana. Nekada je bio jedan od najprosperitetnijih gradova na drevnom Putu svile i sjedište najviše vojne i političke organizacije dinastije Tang u zapadnim regijama. Posebnost posjete ovom dnevnom gradu bila je i zbog činjenice da je u pitanju bio noćni obilazak, pod toplim svjetlima lampi koje su suptilno i originalno instalirane u papirnim kesama i postavljene uzduž cijelog puta. Brojna su budistička obilježja u Jiaoheu, zvanično ih ima preko 50, koja pod spomenutim svjetlima odišu duhovnom atmosferom. Posjetioci nerijetko kažu da osjećaju kao da prolaze kroz drevnu prošlost, dok borave na ovom jedinstvenom mjestu.
Vrhunac večeri je pozorišni recital koji se dešava na minimalistički osmišljenoj pozornici, a počinje s mističnim ali sveprisutnim zvukom flaute koji traje neko vrijeme na praznoj pozornici. Onda se ukaže monah kako se polako približava kapiji Velikog hrama Bude. “Na mjesečini, u Jiaoheu čuje se poezija…”. I sve do kraja ovog recitala, samo ta dva elementa se smjenjuju, monah koji sugestivno izgovara svoju priču i muzičke numere koje odvajaju narativne blokove. Ova svedena pozorišna izvedba podsjetila me na neke najbolje radove proslavljenog Petera Brooka. Samo čovjek na bini, usamljen u svemiru i u svojim dilemama. Bio sam na mnogo pozorišnih predstava ali je ova bez pretjerivanja jedna od najpoetičnijih i meni uopšte najboljih. Nisam razumio ni riječ ali je univerzalna ljudska energija opčinila brojnu publiku koja je kao hipnotisana slušala i gledala. Naročito je dirljivo bilo vidjeti djecu u prvim redovima koji su očigledno organizovano došli, kako pažljivo i strpljivo slušaju i gledaju sve do samog kraja izvedbe.
Nakon recitala, posjetioci su pozvani da uzmu svijeće i uđu u Budistički hram. Duhovna posebnost ovog događaja, pogotovo samoga kraja kada se posjetioci mimoilaze za svijećama u hramu, izmiče riječima i kao da se ne može do kraja opisati.
Ovo je glavni grada autonomne oblasti Xinjiang. S populacijom od 4 miliona prema popisu iz 2020. godine, Urumqi je drugi najveći grad u sjeverozapadnoj unutrašnjosti Kine nakon Xi'ana, a također je i drugi najveći u Centralnoj Aziji, odmah nakon Kabula u Afganistanu. Ovaj grad je doživio značajan ekonomski razvoj od 1990-ih i već neko vrijeme je regionalno, transportno čvorište ali i kulturni i politički centar.
Urumqi se ponosi istorijom koja seže u davna vremena, evoluirajući od malog naselja duž Puta svile do velikog modernog grada. Njegovo ime, koje na mongolskom znači “prekrasan pašnjak”, govori o istorijskoj ulozi u stočarskom periodu. U početku su ga naseljavala nomadska plemena, a za vrijeme Zapadne dinastije Han postao je garnizonski grad, čuvajući Put svile. Dinastija Qing značajno je razvila grad, preimenovavši ga u Dihua, da bi se današnje ime ponovo vratilo 1954. godine.
Ovakve dinamične istorijske promjene jedan su od razloga zašto je Muzej Xinjiang u Urumqiju tako fascinantan u svojim kolekcijama. Lično mi je je pored spomenutog starog grada Jiaohoa baš ovaj muzej bio među najvažnijim tačkama cijelog putovanja. Osnovan je u avgustu 1959. godine, a sadašnja zgrada izgrađena je i otvorena za javnost 20. septembra 2005. godine. Muzej posjeduje preko 40.000 različitih kulturnih relikvija, uključujući 381 nacionalni kulturni relikt prvog reda. Osnovan je kako bi se izložile četiri glavne postavke: “Vratiti nekadašnju slavu Zapadne regije – izložba istorijskih i kulturnih relikvija Xinjianga”, “Izložba etničkih običaja Xinjianga”, “Mumije besmrtnog svijeta – izložba drevnih mumija Xinjianga” (koja je na žalost bila zatvorena kada smo bili u obilasku) i “Istorijski spomenici – izložba revolucionarne historije Xinjianga”. U maju 2008. godine ovaj muzej je uvršten u prvu grupu nacionalnih muzeja Kine.
Bila je nedjelja kada smo došli u obilazak i zatekla nas je ogromna gužva, što od organizovanih grupa, što od pojedinaca, i zapamtio sam tu impresivnu sliku velike mase ludi. Bilo je dirljivo svjedočiti da se toliki broj posjetilaca zanima za istoriju ove autonomne oblasti, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da je pitanju stalna muzejska postavka.
Teško je posložiti neobično veliku količinu utisaka, ne sjećam se da sam nakon nekog putovanja bio toliko pod dojmom onoga što smo vidio i doživio. Važna stvar koja mi je više puta pala na pamet, ili koju jednostavno nisam mogao izbjeći, je samo društveno uređenje. Imam dovoljno godina da se sjećam kako se nekadašnji jugoslavenski socijalizam postepeno a opet dramatično urušavao i na kraju do kraja srušio. Trebalo bi puno više formalnog znanja i vremena da se objasni šta se stvarno desilo s Jugoslavijom. I zato ću to ovdje preskočiti i reći da nam je demokratski pluralizam, višestranačje, donijelo promjene od kojih se nismo nikada oporavili. Da li se to moglo izbjeći, sada zvuči kao hipotetička dubioza ili utopija, vjerovatno se u kontekstu tadašnjih zbivanja u Istočnom bloku nije moglo izbjeći.
