Obilježena je godišnjica smrti Alekseja Navalnog, najistaknutijeg protivnika Vladimira Putina, koji je preminuo u arktičkom zatvoru pod sumnjivim okolnostima 16. februara 2024. Njegova smrt ostavila je ogroman trag na rusku opoziciju – u zemlji je gotovo u potpunosti ugušena, a u inostranstvu podjeljena i oslabljena.
Uprkos opasnosti od hapšenja, preko 1.000 ljudi okupilo se na njegovom grobu u Moskvi kako bi mu odalo počast. Njegova majka, Ljudmila Navalna, u kratkom govoru na groblju ponovila je poziv na pravdu, jasno rekavši da „cijeli svijet zna ko je naredio njegovo ubistvo“. Iako su komemoracije održane širom svijeta, u Rusiji javno pominjanje Navalnog i dalje nosi rizik od represije – njegovo ime, kao i ime njegovog Fonda za borbu protiv korupcije, označeni su kao „ekstremistički“.
Njegova supruga, Julija Navalna, koja sada živi u egzilu, objavila je da se radi na spomeniku za njegov grob. „To će biti mjesto nade i snage za sve one koji sanjaju o divnoj Rusiji budućnosti“, rekla je u nedavnom obraćanju. Nada se da će njegov grob postati simbol otpora Putinu i podsjetnik da oni koji se protive režimu – nisu sami.
Navalni je godinama bio Putinov najveći politički rival – harizmatičan, hrabar i neumoran u svojoj borbi protiv korupcije. Međutim, danas su čak i njegovi advokati završili u zatvoru kao „ekstremisti“, dok su mnogi saradnici pobjegli iz zemlje, u strahu za sopstvenu sigurnost. Oni koji su ostali, ušutkani su prijetnjama i represijom.
Ruska opozicija danas ne može da funkcionira na način na koji je to činila prije samo nekoliko godina. S obzirom na to da je Putin daleko od poraza u ratu protiv Ukrajine i da čak učestvuje u pregovorima sa Donaldom Trumpom o mogućem mirovnom sporazumu, pitanje je da li u Rusiji uopće postoji prostor za opoziciju.
Deset godina prije Navalnog, još jedan opozicioni lider, Boris Njemcov, ubijen je na mostu nedaleko od Kremlja, dok je Putinov rejting bio na vrhuncu zbog aneksije Krima. Taj trenutak označio je novu eru represije, u kojoj su neistomišljenici javno etiketirani kao „izdajnici“.
Navalni je, uprkos svemu, uspio da privuče milione pristalica, posebno među mladima, koristeći društvene mreže i antikorupcijske istrage. Međutim, nakon što je preživio trovanje novičokom 2020. godine, bilo je jasno da se režim neće zaustaviti. Kada se vratio iz Njemačke, odmah je uhapšen – i nikada nije izašao iz zatvora.
Njegovi saradnici, poput Ksenije Fadeeve, koja je vodila njegov štab u Tomsku, danas su u izgnanstvu ili iza rešetaka. „Navalni bi mogao da napravi razliku da su ga pustili u zamjenu za ratne zarobljenike,“ kaže Ksenija. „Njegov glas bi bio snažan, a opozicija bi imala veći uticaj.“
Danas u Rusiji gotovo da nema otvorenog otpora. Vladimir Kara-Murza, koji je osuđen na 25 godina zatvora zbog osude rata u Ukrajini, jednom je rekao: „Nije stvar u tome da nema ljudi sa harizmom Navaljnog. Problem je u tome što je opozicija potpuno kriminalizovana.“
Navalnijev tim i dalje djeluje iz egzila. Dok jedna strana lobira za strože sankcije protiv Putinovog režima, druga pokušava da razotkrije korupciju u Kremlju. Njihov nedavni dokumentarac o Igoru Sečinu, bliskom Putinovom savezniku, pogledalo je skoro dva miliona ljudi u roku od deset dana. Međutim, zbog strogih zakona, Rusi takve sadržaje mogu pratiti samo putem VPN-a i rijetko se usuđuju da ih javno komentiraju.
Pored političke represije, problem je i to što opozicija nema jedinstvo. Rivaliteti i lične svađe iz prošlosti sada su još izraženiji u egzilu. „Možemo se raspravljati kada u Rusiji počne demokratija. Do tada, imamo isti cilj i istog neprijatelja – on sjedi u Kremlju“, upozorava aktivistkinja Anastasija Burakova.
Međutim, postoji još jedno ključno pitanje: da li uopće postoji potražnja za liberalnom opozicijom u Rusiji?
Prema analitičarki Tatjani Stanovoj, Putin ne dobiva podršku zato što je voljen, već zato što se smatra „najjačim igračem“ u trenutku kada se Rusija osjeća ugroženom. „Nije stvar u tome da narod voli Putina, već u tome da vjeruju da je on jedini sposoban da ih zaštiti“, objašnjava ona.
