Sljedeći puta kada se sjetite keksa u ormariću, možda to neće biti obično prisjećanje mozga, nego će vas mozak aktivno tjerati da ih tražite. Nedavna studija objavljena u Nature Metabolism sugerira, naime, da specifični neuroni u hipokampusu, dijelu mozga odgovornom za pamćenje i učenje, bilježe senzorne i emocionalne detalje kalorijski bogate hrane. Kod miševa u istraživanju ti su neuroni potaknuli žudnju za slatkim te su se mali glodavci prejeli, čak i ako nisu bili gladni. Kad su im znanstvenici utišali spomenute neurone, miševi su smanjili unos šećera i izbjegli pretilost izazvanu prehranom.
Poticaji gladi pomažu nam u preživljavanju, a znanost tradicionalno razlikuje metaboličku glad, koja je tjelesna potreba za energijom i hedonističku glad, koja se javlja kada nam hrana izgleda ili miriši primamljivo. Ova studija dodaje i treći oblik: glad potaknutu pamćenjem.
Kako je objasnila psihologinja i neuronaučnica Dana Small, čovjek je tokom razvoja vrste i u ranoj historiji, kada je kalorija bilo malo, naučio koristiti senzorne znakove – miris, izgled i lokaciju – kako bi identificirao hranu bogatu energijom. Nakon jela, mozak pohranjuje te informacije, kao i informacije o tome kako se osjećamo zbog pojedene hrane, stvarajući mentalnu „bazu podataka” okusa i njihovih učinaka.
Signali koje dobivamo od hrane utječu na otpuštanje dopamina u moždanim putevima nagrađivanja. Mozak zatim ažurira vrijednost hrane na temelju tih informacija i koristi te podatke kada ponovo naiđete na takav okus, miris ili izgled hrane. Kad sljedeći puta, primjerice, prođete pored pekare i osjetite miris peciva, aktivirat će se taj interni zapis ili memorija, izazivajući žudnju.
Monellova studija otkrila je da se sjećanja na masnoću i šećer pohranjuju odvojenim putovima, a oba vode do dopamina. No, dok većina hrane sadrži ili masti ili ugljikohidrate, visokoprerađena hrana sadrži oboje, pa zbog toga može aktivirati oba puta istovremeno, kao kod miševa iz studije, potencijalno izazivajući pojačanu reakciju nagrađivanja. Time se može makar dijelom objasniti zašto je takvoj hrani teško odoljeti. Danas je visokokalorična hrana s ovom moćnom kombinacijom sveprisutna i lako dostupna te opterećuje prirodne sisteme odlučivanja mozga i otežava odabir zdravijih opcija, kažu naučnici.
Dobra je vijest da je mozak prilagodljiv i kao što nauči žudjeti za određenom hranom, može se od toga i odučiti, kaže Amy Egbert, psihologinja na Univerzitetu Connecticut. Prvi korak je utvrditi uzrok žudnje. Temelji li se na gladi, emocijama ili nečem trećem?
“Nakon što otkrijete okidač, možete početi raspetljavati petlju žudnje, pa i uz pomoć terapijskih pristupa kao što su terapije temeljene na izloženosti i kognitivne tehnike. To su neki od najučinkovitijih alata koje imamo i koji mogu pomoći pojedincima da otkriju kako su razvili određene odnose s hranom i da s vremenom uvježbaju nove reakcije”, kaže Amy Egbert.
Neuronaučnica Small pak navodi da lijekovi poput agonista GLP-1 (semaglutidi, liraglutidi) obećavaju u prigušivanju moždanih signala nagrađivanja nakon jela. Međutim, iako kratkoročno mogu kontrolirati apetit, oni ne rješavaju temeljni uzrok prejedanja.
Savremeni život otežava odupiranje žudnji za junk hranom, jer mnogi od nas nemaju, ili misle da nemaju, vremena i/ili novca, za pripremu zdravije i ukusne hrane. Sve dodatno komplicira činjenica da mozak može formirati sjećanje na hranu nakon samo jednog izlaganja, čineći odolijevanje žudnji gotovo nemogućim.
