Pišući o našim različitostima, koje stoljećima ne znamo iskoristiti kako vrlinu – ma koliko prosipali i slušali šuplje priče o tome – Ivo Andrić piše kako svaka od tih različitosti ”smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu”.
”I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca”, stoji u ”Travničkoj kronici” pisca kojem su naši jadi donijeli Nobelovu nagradu.
Jedno drugo veliko pero, kojeg su pokušavali umanjiti oni kojima su važnija pretvaranja od vrijednosti, piše kako je ova zemlja ”lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota…”. Derviš Sušić piše kako se ”svuda ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku.”
Nahodali smo se lošim putevima, tvrde navike omotali lažnom mekoćom i nauživali se u tuđim štetama. Sve to uz velike štete i velike nazatke, čekajući spasenje odnekud spolja pretvarajući se da želimo i možemo sami.
Godinama slušamo kako nismo bolje zaslužili i kako narod i narodi imaju vlast onakvu kakvu zaslužuju. S druge strane, naslušali smo se i toga kako nikad i nismo znali sami upravljati sobom i odnosnima između sebe i onih pored nas. Ovo drugo je puno bliže istini jer je ova zemlja uvijek bila pod nekakvom čizmom ili uglancanom cipelom da se odvikla od donošenja (pravih) odluka. Ovoj se zemlji u krv uvukla mlitavost za preuzimanje svojih života u svoje ruke. Za to vrijeme, naučila je uzimati u ruke i svoje i tuđe smrti.
Ono prvo, da je stado zaslužilo pastire kakve ima, je poluistina jer često ono zaokruženo na glasačkim listićima nestane kad se zatvore biračka mjesta, kad Središnje izborno povjerenstvo krene puževim koracima prebrojavati ali i kad pukle balon napuhan smradom prve koalicijske ljubavi pa se po hodnicima pretplaćenih zgradurina, i središnjica stranaka krenu tražiti zagrljaji za neke nove napuhance koji nemaju veze sa željama izmorenih glasača.
Krivnja se u ovoj zemlji, a to je jedan od uzroka našeg valjanja u blatu, uvijek prebacuje na druge. Glavni su krivci, iz usta onih koji se ne gledaju u ogledalo, strani faktori i koju su donosili odluke, nametali rješenja i udarali smjerove naših lutanja uz opravdanje da domaće snage nemaju snage, volje i mudrosti za takvo nešto.
Domaće snage potom bi nemoćne gledale kako odluke ulaze u naše službene papire i neslužbeno gunđali da je bolje da se oni nisu petljali u rješenja, a službeno galamili kako nas stranci uništavaju svojim eksperimentima.
No, evo sad, kad se Amerika ohladila, barem privremeno i bez riječi, od nas, kad na vidiku nema prizivanog Trumpovog čarobnog štapića a ni veleposlanika ili veleposlanice na koju bi se adresirale sve greške, vidimo kako nam ide.
Vidimo kako nam je i kad se Europska unija zabavila sama sobom jer joj ne ide jednoglasje ni prema unutra ni prema vani i kad su se susjedi zabavili svojim izborima i svojim jadima, a izvikani veliki prijatelji nam skriju zločince ili poklone oružje.
Istina je da se ova zemlja koju je teško razumjeti iznutra a kamoli izvana, izmrcvarila željama nekih drugih svjetova, sama ne znajući kojem svijetu pripada i sama se često ponašajući kao da ne pripada niti jednom.
”Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja”, piše Sušić baš kao što i Andrić kaže kako se ”očekuje spasenje odnekud spolja” i to da svaka strana spasenje traži ”iz protivnog pravca”.
Stoga čudi da se (tek sad) proklinju stranci i ne čudi da smo opet zapeli bez stranaca jer mi zapinjemo i pri najjednostavnijim odlukama na najnižim od silnih razina vlasti a da se ne propnemo jedni protiv drugih gledajući nečiju štetu i nazadak kao svoju dobit.
S jedne, visoke strane, s proklinju stranci, s druge, one niske, se prizivaju poput poziva u Mostaru da nam netko iz nekog drugog svijeta riješi pitanje izgradnje kazališne zgrade i sve to dok ljudi razmišljaju o gradnji kolonija negdje u Svemiru.
Mi smo ipak, napisao je Andrić, ”malo, izdvojeno čovečanstvo koje grca pod dvostrukim Istočnim grehom, i koje treba još jednom da bude spaseno i otkupljeno a niko ne vidi kako ni od koga”.
Mi smo ipak, ”ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije” i neprestano kukamo, kivni na druge a ne sebe zbog ”teškog i aspurdnog nesporazuma”.
Šteta je samo što zbog nas nitko više neće dobiti Nobela. A Nobel za mir u Bosni i Hercegovini bio bi najveće dostignuće i najveći doseg svijeta.
