Ako je naučio lekcije iz prošlosti, Izrael će izbjeći kopnenu ofanzivu na Liban. Izraelska vojska u dvije invazije dosad nije uspjela poraziti Hezbollah i druge palestinske vojne formacije na tlu Libana, podsjeća španjolski El Pais. Sadašnji zračni napadi na snage Hezbollaha, vođeni obavještajnim podacima, nešto su drugo od kopnenog napada na neformalne snage raštrkane po velikom teritoriju i izmiješane s civilima, analizira britanski The Guardian.
U ljeto 2006. izraelska vojska povukla se iz južnog Libana nakon mjesec dana borbe protiv Hezbollaha. U teškom bombardiranju izraelske zračne snage uništile su tada cijele kvartove na jugu Bejruta i infrastrukturu širom Libana. A danas je Hezbollah jači nego prije, ojačan u sirijskom ratu, financiran i naoružan od Irana.
Ako nas historija nečemu može naučiti, onda je to da je vjerovatnije da kopneni napad neće ispuniti svoj cilj, piše The Guardian. Tri puta je Izrael izveo invaziju na Liban: 1978. kad su ciljane baze PLO-a, zatim 1982. što je dovelo do okupacije koja je trajala 18 godina, do 2000., te treći put 2006.
U drugoj kopnenoj invaziji na Liban Izrael je 1982. uspostavio opsadu Bejruta kako bi protjerao snage PLO-a (Palestinske oslobodilačke organizacije) Jasera Arafata. Procjene tadašnjeg izraelskog premijera Ariela Sharona pokazale su se pogrešne, ustvrdio je španjolski novinar Xavier Baron, novinar i autor knjige “Palestinci: postanak jedne nacije”. Izrael je dobio bitku, ali ne i rat. Porazili su PLO u Bejrutu, ali nisu uništili ideju o palestinskoj državi.
Kopneni upad bio bi mnogo složeniji od dosadašnjih zračnih napada. Ne postoje dva ista rata, ali mnogi izazovi ostaju isti, piše The Guardian. Ako izraelske snage prijeđu granicu, vjerovatno će se suočiti s preprekama koje su već srele. Kad su izraelski tenkovi ušli u južni Liban 2006., zatekli su protivnika koji se dramatično promijenio od izraelskog povlačenja iz Libana šest godina prije. U tom kratkom razdoblju Hezbollah se organizirao i ojačao, iskopali su borbene tunele na području uz granicu, prilagodili taktiku i oružje za kopnenu borbu protiv izraelskih snaga. Posebno su izraelski tenkovi bili ranjivi na protutenkovske projektile. I u ratu 2006. Izrael je imao zračnu kontrolu, raketirajući infrastrukturu i položaje Hezbollaha bez otpora, njihove topovnjače svakodnevno su granatirale libansku obalu. No, tokoom kopnene invazije suočili su se s dobro ukopanim, skrivenim položajima Hezbollaha.
Načelnik izraelskog stožera, general pukovnik Herzi Halevi, u srijedu je rekao izraelskim vojnicima da se priprema kopnena invazija. “Pripremamo manevre, što znači da će vaše čizme ući na neprijateljski teritorij, u sela koja je Hezbolah uredio kao vojne ispostave, s podzemnom infrastrukturom i lansirnim rampama s kojih napadaju na izraelske civile”, izjavio je Halevi. “Ulaskom na ta područja vi ćete im pokazati što znači suočiti se s profesionalnim, istreniranim i borbeno iskusnim snagama. Dolazite puno jači i mnogo iskusniji od njih. Ući ćeš, uništiti tamo neprijatelja i odlučno uništiti njihovu infrastrukturu”, poručio je general.
U drugoj kopnenoj invaziji na Liban 2006. godine IDF-ove divizije su se besciljno premještale, s vladom i vojskom nesposobnom definirati operaciju kojom bi preuzeli prevlast, kritizira vojni novinar Ha‘aretza Amos Harel. Odgovornima za neuspjeh 2006. smatraju se trojica izraelskih neiskusnih ratnih vođa: tadašnji načelnik stožera Dan Halutz, tadašnji premijer Ehud Olmert i ministar odbrane Amir Peretz.
IDF je u međuvremenu unaprijedio tenkove i oklopno oružje kako bi se zaštitio od Hezbollahova protutenkovskog oružja, no ostaje nejasno može li kopnena ofanziva izbjeći iste zamke, piše Guardian. Hezbollah je mnogo bolje naoružan nego što je bio 2006., borci mu imaju iskustvo iz višegodišnjeg ratovanja u Siriji. Čini se da Izrael upada u istu zamku nerazumijevanja prirode jedne islamističke grupe, piše list. U zračnim napadima Izraelci su mogli uništiti Hezbollahove vođe i lance zapovijedanja, no bit Hezbollaha ostaje netaknuta. To je vojno-politička organizacija duboko povezana s lokalnim stanovništvom, raspršena po gradovima i selima, s jednim jasnim ciljem: suprotstaviti se izraelskim trupama.
Pritom Izrael trpi ne samo prenapregnutost vojnih kapaciteta, nego i rastuću iscrpljenost izraelskog društva nakon godinu dana ratovanja. Duga i krvava operacija protiv Hamasa ostaje nedovršena i bez očitog plana kako bi mogla biti okončana, jedinice koje su se borile u Gazi premještene su na sjever, prema granici s Libanom.
Rat protiv Hamasa pokazao je nedostatke u izraelskoj vojnoj strategiji i taktici u odnosu prema nekonvencionalnim vojnim snagama, a invazija na Liban to neće promijeniti.
