U vrijeme industrijske poljoprivrede ljudski urin isprva se može činiti kao banalan pristup gnojidbi biljaka, no dok istraživači traže načine da smanje ovisnost o hemikalijama i umanje onečišćenje okoliša, neke među njima sve više zanima potencijal korištenja mokraće u poljoprivredi.
“Otiđi se pomokriti po rabarbari!”. Inženjer Fabien Esculier nikada nije zaboravio bakin nekonvencionalni pristup vrtlarenju. Štaviše, upravo je on nadahnuo njegovu karijeru.
Biljkama su potrebne hranjive tvari: dušik, fosfor i kalij, a mi ih u organizam unosimo hranom “prije nego što ih izbacimo, uglavnom mokraćom”, rekao je Esculier. On u Francuskoj vodi istraživački program OCAPI, koji proučava prehrambene sustave i upravljanje ljudskim otpadom, piše
Benjamin Mihoci za Hinu.
Naučnici smatraju da bi ovo mogla biti prilika za smanjenje ovisnosti o hemikalijama u poljoprivredi kao i za smanjeno onečišćenje okoliša.
Gnojiva koja koriste sintetički dušik, a u uporabi su otprilike 100 godina, pomogla su povećati prinose i potaknuti poljoprivrednu proizvodnju kako bi se nahranilo rastuće svjetsko stanovništvo.
No kada se takva gnojiva koriste u velikim količinama, završavaju u riječnim istemima i drugim vodama, što uzrokuje opasan cvat algi, a to rezultira pomorom riba i ostalih bića koja žive u vodi.
UN upozorava i da se poljoprivredni amonijak može spojiti s ispušnim plinovima automobila i prouzrokovati opasno onečišćenje zraka.
Otprije se zna da umjetna gnojiva stvaraju i staklenički plin dušikov oksid, koji doprinosi klimatskim promjenama, no do onečišćenja ne dolazi direknto s polja.
“Savremene sanitarne prakse predstavljaju jedan od primarnih izvora onečišćenja hranjivih tvari”, rekla je Julia Cavicchi s američkog Instituta “Rich Earth”, dodavši da 80 posto dušika i više od 50 posto fosfora pronađenog u otpadnim vodama dolazi iz mokraće.
Da bi se zamijenila umjetna gnojiva, trebala bi nam mnogostruko veća količina pročišćenog urina, rekla je.
“Budući da proizvodnja sintetičkog dušika predstavlja znatan izvor stakleničkih plinova, a fosfor je ograničena i neobnovljiva sirovina, sustavi odvajanja mokraće nude dugoročno održiv model za upravljanje ljudskim otpadom i za poljoprivredu”, dodala je Cavicchi.
No odvajanje i pročišćavanje urina mnogo je teži proces nego što se isprva čini.
U prošlosti se ekskrement iz urbanih područja, pored životinjskog izmeta, otpremao u poljoprivredna polja radi gnojidbe, prije nego što su taj sistem zamijenile hemijske alternative.
No, danas bi trebalo osmisliti nove sanitarne i kanalizacijske sisteme i osuvremeniti ih.
Upravo takav pokusni projekt započeo je početkom devedesetih u nekim švedskim selima.
Sada se slični projekti realiziraju i u Švicarskoj, Njemačkoj, SADu, Južnoj Africi, Etiopiji, Indiji, Meksiku i Francuskoj.
“Potrebno je duže vrijeme da se uvedu ekološke inovacije, osobito kad je riječ o odvajanju mokraće, što je vrlo radikalan potez”, rekla je Tove Larsen, znanstvenica sa švicarskog instituta za istraživanje voda Eawag.
Pojasnila je da su prvi prijedlozi toaleta, koji bi odvajali mokraću, smatrani ružnim i nepraktičnima ili su izazvali zabrinutost zbog neugodnih mirisa.
No, Larsen se nada da će novi model, koji je razvila švicarska tvrtka Laufen u saradnji s Eawagom, riješiti te poteškoće tako što će dizajnirati toalete koji mokraću odvajaju u poseban spremnik. Pošto se prikupi, urin će trebati pročistiti i obraditi.
Istvremeno treba istaknuti da mokraća u pravilu nije prijenosnik bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija predlaže da se naprosto neko vrijeme ostavi u spremniku, a moguće ju je i pasterizirati.
