Kako je izgledao život na našem planetu prije mnogo milijuna godina, otkrivaju nam znanosti poput geologije, arheologije, paleontologije i paleoantropologije.
Dok drevni artefakti svjedoče o nekadašnjim civilizacijskim dosezima, fosilni ostaci pričaju uzbudljivu priču o živom svijetu – biljnom, životinjskom ili pak ljudskom. Svim tim neobičnim pripadnicima flore i faune jedno je zajedničko – odavno su izumrli. No, mogu li se vratiti u život? Ova mogućnost manjim je dijelom intrigantna, a većim duboko zastrašujuća.
Pod pojmom “permafrost” podrazumijevamo sloj zaleđenog tla ispod površine Zemlje, u kojem je temperatura stalno ispod ledišta tijekom duljeg razdoblja. Procjenjuje se da se permafrost nalazi ispod jedne petine kopna. Različite je debljine – u Sibiru i do 1500 metara – a smatra se da postoji u predjelima u kojima je srednja godišnja temperatura zraka niža od minus pet Celzijevih stupnjeva, dakle u prvom redu u polarnim krajevima, ali i na velikim visinama u nižim geografskim širinama.
Nažalost, pokazalo se da “vječni led” baš i nije vječan – klimatske promjene dovode do njegova otapanja, a time i do oslobađanja goleme prijetnje za čovječanstvo. Naime, tokom desetaka hiljada godina, ledeni pokrov zarobljavao je trupla životinja, od sitnih glodavaca do gigantskih vunenih mamuta, ali i mikrobe – drevne sojeve bakterija i virusa, pred kojima nemamo razvijenu obranu.
Godine 2016., dvadesetak stanovnika Sibira iznenada je završilo u bolnici, a jedan dječak je umro. Pokazalo se da ih je pokosila bedrenica odnosno antraks, bolest koju uzrokuje Bacillus anthracis. Stručnjaci pretpostavljaju da se bakterija oslobodila iz trupla soba, uginulog prije sedamdeset pet godina, koje je na površinu “isplivalo” povlačenjem permafrosta.
Prije petnaestak godina, u masovnoj grobnici u tundri Aljaske, pronađen je pak netaknut virus španske gripe, bolesti koja je 1918. godine poharala svijet. Nije nezamislivo, tvrde stručnjaci, da iz leda vrebaju i velike boginje, bubonska kuga…
Valja znati da je ljetno otapanje permafrosta do dubine od pola metra uobičajena pojava. Problem je, međutim, u tome što se, zbog stakleničkih plinova, Zemlja ubrzano zagrijava, pa se sada otapa i led iz doba kad su svijetom kročile izumrle životinje. Nažalost, u tom ledu sačuvani su i patogeni sposobni preživjeti miliona godina.
O znanstvenicima koji se igraju Boga napisano je mnogo knjiga i snimljeno mnogo filmova, mahom u žanrovima znanstvene fantastike i horora. Ono što kod ovakvih uradaka šalje žmarce po tijelu jest mogućnost da se nešto takvo uistinu dogodi. Prije pet godina, znanstvenici s Harvarda krenuli su upravo u ovom smjeru.
Najavili su, naime, da će “u skorijoj budućnosti” oživjeti vunenog mamuta, vrstu koja je, zbog kombinacije klimatskih promjena i ljudskog faktora, izumrla prije otprilike četiri tisuće godina. Da budemo precizniji, životinja koju planiraju stvoriti pomoću tzv. CRISPR tehnologije uređivanja gena trebala bi biti hibrid mamuta i azijskog slona, odnosno kombinacija DNK te dvije vrste. Njeno tijelo, objasnili su, više će nalikovati onome slonovskom, dok će s mamutove strane “potegnuti” osobine kao što su malene uši, dugačko krzno i veće zalihe potkožne masti, što će omogućiti prilagodbu nižim temperaturama. Četveronošca koji bi zahvaljujući genetskom inženjeringu trebao “uskrsnuti” odmilja su nazvali “mamuslonom”, piše Povijest.hr.
Na ideju o ovakvome frankenštajnovskom pothvatu potaknulo ih je otkriće ostataka mamuta u sibirskom ledu iz 2013. godine. Životinja je, zahvaljujući ledu, očuvana u besprijekornom stanju, pa su naučnici iz njene krvi uspjeli sintetizirali cijeli genom. Već spomenutom CRISPR tehnologijom, koju bismo slikovito mogli natvati “molekularnim škarama”, naučnici mogu mijenjati i sjeći genom, a upravo na taj način planiraju napraviti hibridni embrij “mamuslona”.
Jedan od problema s kojim se trenutno suočavaju jest stvaranje umjetne maternice u kojoj bi takav embrij rastao, budući da ne žele ugrožavati život i zdravlje slonica.
Ako uspije, projekt će pomoći u očuvanju ugrožene populacije azijskih slonova – zbog izmijenjenih karakteristika, ove bi životinje mogle živjeti i u hladnijim podnebljima. Za sada, međutim, još nema “mamuslonova” koji trčkaraju naokolo… Srećom, ako nas pitate!
