NASA već godinama istražuje neobičnu pojavu u Zemljinom magnetskom polju – gigantsku regiju smanjene magnetske jačine, koja se proteže od Južne Amerike do jugozapadne Afrike. Ovaj fenomen, poznat kao Južnoatlantska anomalija (SAA), ne predstavlja neposrednu opasnost za život na Zemlji, ali ozbiljno ugrožava satelite i svemirske letjelice, uključujući i Međunarodnu svemirsku stanicu (ISS).
Zbog oslabljene magnetske zaštite unutar anomalije, svemirske letjelice su izloženije nabijenim česticama sa Sunca, što može dovesti do kratkih spojeva i kvarova u elektroničkim sistemima. Ponekad ti udari uzrokuju samo manje tehničke probleme, ali postoji i rizik od gubitka podataka ili trajnog oštećenja ključnih komponenti. Zato operateri satelita često isključuju sustave prije ulaska u zonu anomalije kako bi spriječili kvarove.
NASA ne prati SAA samo zbog zaštite svojih letjelica – ova pojava također predstavlja izvanrednu priliku za proučavanje složenih procesa unutar Zemljinog magnetskog polja, o kojima još uvijek ne znamo dovoljno, prenosi Science Alert.
Prema Terryju Sabaki, geofizičaru iz NASA-inog Goddard Space Flight Centra, Zemljino magnetsko polje nije rezultat samo jednog izvora, već je kombinacija više elektromagnetskih sila.
Glavni izvor je kretanje rastaljenog željeza u vanjskoj jezgri Zemlje, koja se nalazi tisućama kilometara ispod površine. Ovaj užareni okean metala stvara električne struje, a time i magnetsko polje. No, ono nije jednoliko raspoređeno – neke podzemne strukture ometaju njegovu stabilnost.
Jedan od ključnih faktora je gigantski rezervoar guste stijene, poznat kao Afrička velika niskoshearska brzinska provincija, koji se nalazi oko 2.900 kilometara ispod afričkog kontinenta. Pretpostavlja se da ova struktura remeti generiranje magnetskog polja, što u kombinaciji s nagibom Zemljine magnetske osi dovodi do slabljenja polja u regiji SAA.
Matematičar i geofizičar Weijia Kuang objašnjava da lokalizirano magnetsko polje s obrnutom polarnošću jača u području anomalije, dodatno smanjujući magnetsku zaštitu.
Istraživanja pokazuju da SAA nije statična pojava. Studija koju je 2016. vodila NASA-ina heliogeofizičarka Ashley Greeley otkrila je da se anomalija pomiče, a kasnija istraživanja uz pomoć CubeSats satelita 2021. godine potvrdila su taj pomak.
Još intrigantnije otkriće došlo je 2020. godine, kada su naučnici ustanovili da se SAA počela dijeliti na dva zasebna područja smanjene magnetske jačine. To znači da bi se u budućnosti moglo razviti više centara anomalije, ali naučnici još ne znaju kakve će posljedice to imati.
Iako se anomalija intenzivno prati tek posljednjih desetljeća, dokazi sugeriraju da to nije nedavni fenomen. Studija iz jula 2020. pokazala je da se slične anomalije javljaju već najmanje 11 milioa godina, što znači da SAA vjerovatno nije znak skorog preokreta Zemljinog magnetskog polja.
Zemljino magnetsko polje povremeno se potpuno preokrene, pri čemu sjeverni i južni pol mijenjaju mjesta. No, ti procesi traju stotine tisuća godina, pa iako je moguć, SAA vjerojatno nije signal da će se to dogoditi uskoro.
Najnovija istraživanja iz 2024. otkrila su da SAA također utječe na pojavu aurora – svjetlosnih fenomena u Zemljinoj atmosferi, što dodaje još jednu dimenziju ovom zagonetnom fenomenu.
Unatoč tome što se SAA kreće sporo, njen oblik i jačina se mijenjaju, zbog čega NASA smatra da je kontinuirano praćenje ključno.
“Iako se SAA sporo pomiče, prolazi kroz promjene u svojoj morfologiji, stoga je važno da je stalno promatramo kroz nove misije,” rekao je Sabaka.
Dodao je da su podatci ključni za izradu modela i predviđanje budućih promjena u Zemljinom magnetskom polju.
Dok naučnici nastavljaju istraživati ovu neobičnu anomaliju, jedno je sigurno – NASA neće skrenuti pogled s nje.
