U Hartefakt Kući u Beogradu održano je javno čitanje drame „Baci je, Putine i budi precizan“ našeg sjajnog autora Mirze Skenderagića (39), koju je žiri prošlogodišnjeg Hartefaktovog regionalnog Konkursa za najbolji savremeni angažovani cjelovečernji dramski tekst proglasio najboljom.
Voditeljica Hartefakt Kuće, Aleksandra Lozanović, pročitala je obrazloženje nagrade najvažnijeg regionalnog konkursa za dramu, nakon čega se publici obratio Skenderagić. Javno čitanje drame režirao je Ognjen Dragović, a izveli su je Budimir Stošić, Anđela Krunić, Aleksandra Maraš, Dina Vučaj i Marko Miljković.
“Ono što je najbitnije kada govorimo o javnim čitanjima jeste prepoznavanje osjećaja teksta i čini mi se da je mladi reditelj Ognjen Dragović, na najbolji način prepoznao ironiju i apsurd koji se kriju iza naslova, a koji su zapravo srž same drame”, kaže Skenderagić za Raport.
Pronalasku pravog tona čitanja su svako doprinijeli, govori nam Skenderagić, i glumci Budimir Stošić, Anđela Krunić, Aleksandra Maraš, Dina Vučaj i Marko Miljković, dokazavši da se tekst pisan za pjevanje može i predstaviti na drugi način, govornom radnjom, što opet otvara prostor za različita rediteljska čitanja komada.
“Iz Hartefakt Kuće uvijek izlazim sa posebnim dojmovima, jer je to jedan novi pozorišni prostor na koji možda nismo navikli, a koji omogućava da intimno postane kolektivno, i to u onome istinskom ljekovitom smislu, sa smijehom i tišinom koji odjekuju sobama toga nečijeg nekadašnjeg stana. Mislim da je tekst potreban i pogodan kao nešto neobičniji impuls domaćem pozorišnom životu, posebno u BiH, u kojem je domaće dramsko pismo suštinski zapostavljeno, iako nas se uporno uvjerava u suprotno. Ipak, Hartefakt pokazuje da dramski pisci mogu postojati i izvan te zatvorene pozorišne zajednice i to je ono najvrjednije što ovaj Konkurs donosi. Jer danas je sasvim normalno biti najnagrađivaniji autor svoje generacije, a da niti jedna vaša drama ne bude postavljena u vašoj zemlji”, naglašava Skenderagić.
Tekst “Baci je, Putine i budi precizan” vrišti od aktuelnosti, a Skenderagić ističe da je to je tekst u kojem likovi pjevaju jer ih je stid da govore i jer ono što govore je nemoguće izreći na normalan, tih, realističan način.
“Ovo je posljednji krik svijeta kakvog poznajemo, a u čije ime pjevaju oni koji više ne mogu pronaći smisao boravka na njemu. Gubeći i posljednje tragove toga smisla, oni prizivaju njegov kraj, koji je u aktualnoj globalnoj situaciji, najbližiji samouništenju.
Porodice, djetinjstva, ljubavi, budućnosti. Na kraju, da li će onoj djeci u Gazi, ili ljudima u Ukrajini, ili nama koji to sve gledamo, jedna atomska bomba bilo šta promijeniti. Koliko slika može biti gora. Koliko vatra može biti veća i jača. Može još malo, tek toliko da se oprže i privilegovani. Neko će na koncu morati nestati, čovjek ili ovaj svijet”, zaključuje Skenderagić.
Ovo nije prva Skenderagićeva pobjeda na Heartefactovom konkursu za dramski tekst. Godine 2016. u konkurenciji 144 prijavljene drame pobijedio je sa tekstom “Probudi me kada završi”, a na konkursu 2020. godine njegov tekst “A drveće smo sanjali” tadašnji žiri preporučio je kao jedan od pet najboljih.
Njegov dokumentarni film „Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. Bh. filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Njegova drama “A drveće smo sanjali“ je 2020. godine izabrana među pet najboljih tekstova na Hartefaktovom konkursu.
Napisao je i režirao nekoliko desetina radiodrama. Dobitnik je nagrade „Nino Ćatić“ za radio dramu „Molitva za smrt“.
