Od Nove godine, proslavljenog kalendara, šamaramo se brojevima. Malo smo napravili stanku pa smo se uz Dan Republike Srpske, još jedan inat praznik, šamarali priopćenjima i zastavama, ali smo se brzo vratili brojevima.
Brojevi su ono što nam čini živote i, iako smo neprebrojani jer živimo u državi koja ne zna prebrojati svoje stado, sve nam znači od toga kako nam drugi broje i što nam ostane iza zareza.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, barem njezin troglavi vrh, u tišini je, skrivena iza datuma na kalendaru, baš kao što se Narodna Skupština Republike Srpske skrila iza kalendara za velike zaključke od kojih nema ništa, donijela odluku o povećanju minimalne plaće.
Naravno, u zemlji u kojoj se ne može pročitati ozbiljna analiza a da nije obojena i da nije navijačka ili podrivačka, ionako izmučeni i izvarani, glasači su ostali zbunjeni. Naslušali smo se kako je povećanje minimalca spas, kako je riječ o udaru na ekonomiju kao da već nije izudarana i kako će pasti kupovna moć građana kao da već kupovna moć nije dovoljno nemoćna. Zaprijetilo se sebičnim gazdama da će biti kažnjeni ali to nikad nismo do sada vidjeli pa su gazde zaprijetile da će one zaprijetiti i izvući roblje na ulice da se dogodi proljeće na ulicama koje smo zaboravili čistiti od snijega.
S druge strane, nismo navikli čuti od vlasti ozbiljna uvjeravanja da znaju šta rade i nije nas još ni jedna vlast ničime natjerala da joj vjerujemo pa su se ljudi s minimalcima i gazde s maksimalcima našli u odluci koja ispada kao da je odluka o zabrani pušenja a ne o zabrani podplaćivanja. Svima u ovom šamaranju je jasno kako plaće moraju rasti samo način na koji se to mora dogoditi mora biti manje ho-ruk odluka a više strategija koja bi sačuvala radna mjesta, otvorila nova, napravila prostor da se zarade svima povećavaju i da svi živimo sretni i zadovoljni doživotno.
No, u silnim šamaranjima, analizama i uvjeravanjima onih koji su za i onih koji su protiv toga za, tiho su se provukle strašne brojke zbog kojih ni jedni, ni drugi, ni treći neće na ulicama prizivati proljeće.
Naša djeca na njihovim granicama
”Procjenjuje se da u Federaciji Bosne i Hercegovine živi 395.000 djece mlađe od 18 godina, a prema posljednjim službenim podacima, svako drugo dijete u Federaciji živi na granici siromaštva, dok je svako četvrto ispod granice siromaštva”, stoji u priopćenju kojeg je objavilo Federalno ministarstvo rada i socijalne politike kako bi pojasnilo da ”donošenjem odluke o minimalnoj plaći u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2025., koja sada iznosi 1.000 KM, dolazi i do povećanja dječjeg dodatka s dosadašnjih 117 KM na 190 KM po djetetu”.
To znači da granici siromaštva u Federaciji BiH živi 197.500 djece, a da ih 98.750 živi ispod granice siromaštva. Iako smo neprebrojani i iako se brojkama teško vjeruje, radi se o podacima koji bi nas sve stvarno trebali zabrinuti. Trebali bi se brinuti i oni koji još uvijek nemaju djecu pa da upozore da ne žele rađati sirotinju u zemlji u kojoj se prosipaju silne priče o demografskim mjerama – koje ispadaju demagoške vježbe – i o tome, kako poruči resorni ministar iz priopćenja, da su ”djeca naše najveće bogatstvo”. Zaboravio je, a pisali smo to ovdje, da je uz djecu, bogatstvo naše najveće bogatstvo.
Dakle, netko se nečega treba odreći u ovom začaranom krugu šamaranja brojevima. Ako mislimo na djecu, trebali bismo osim na svoju, sjetiti se onih 296.250 djece koja su siromašna a ne samo na 98.750 onih koji žive s druge strane, u kakvom takvom, a često i pretjeranom, bogatstvu.
Stoga, teško je u ovoj kakofoniji, obojenoj svim bojama i sklopljenoj od raznih predznaka, razaznati tko se to bori za bolje sutra i prekosutra.
Ako su to oni koji nisu radnicima isplatili neoporezivu pomoć od 400 KM, a takvih je kako se službeno tvrdi više od 90 posto, i ako su to oni koji nas mlate jednim brojkama da bi nas ubile druge, ne piše nam se dobro.
Teta u prodavaonici, kojoj je robovlasnik podigao plaću, djetetu koje živi na rubu siromaštva samo u dva dana naplatila je dvije različite cijene užine koju mu škola, iako bi zakonski trebala, ne daje. Dvije kiflice i boca vode – jer voda u školi nije sigurna za piće, a trebala bi biti – poskupjele su jer treba namiriti nove troškove. Tako da, prema svemu sudeći, nećemo pomjerati nikakve granice – ni mudrosti vlasti, ni dobrote poslodavaca, ni zadovoljstva radnika. Najvjerojatnije će se pomaknuti linija između onih koji su na granici i onih koji su ispod granice siromaštva.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
