Neki ljudi rođeni su da mijenjaju svijet. Mike Tyson rođen je da ga uništava. Golim rukama, rundu po rundu, protivnika po protivnika. Iz mračnih ulica Brooklyna do vrha boksačkog Olimpa, pa sve do dubokog pada – ovo je priča o čovjeku koji je bio istovremeno genijalac i samoubica, fenomen i tragedija.
Mali Mike bio je sasvim drugačiji od onog koji će kasnije terorisati ringove. Mekan, povučen, sa visokim glasom i šepavim govorom, često je bio meta ruganja vršnjaka. Jedina ljubav koju je poznavao bili su njegovi golubovi – ptice koje je nastavio gajiti kroz cijeli život.
Preokret se desio kada je imao 11 godina. Momak iz lokalne bande otrgao mu je goluba iz ruku i skinuo mu glavu. Bijesan, mali Mike brutalno je pretukao tinejdžera. Tada je rođen “Iron Mike” – čovjek koji više nije tolerisao da ga neko povrijedi.
U 13. godini, nakon 38 hapšenja, Mike je završio u popravnom domu Tryon School for Boys. Tu je upoznao Bobbyja Stewarta, bivšeg boksera koji je radio kao nastavnik tjelesnog. Stewart je prepoznao potencijal u nasilnom dječaku i upoznao ga s legendarnim trenerom Cusom D'Amatom.
D'Amato je bio vizionar. Kada je vidio 13-godišnjeg Mikea, koji je već imao 90 kilograma čiste mišićne mase, znao je da gleda budućeg prvaka. Usvojio ga je, odveo u svoju kuću u Catskillsu i počeo graditi najsmrtonosniju boksačku mašinu ikad viđenu.
“Strah je kao vatra – može te spaliti ili ti dati energiju”, učio je D'Amato svog štićenika. Učio ga je kako strah pretvoriti u ljutnju, a ljutnju u razornu snagu.
Prvih 19 borbi – 19 nokauta. Od toga 12 u prvom ringu. Tyson nije samo pobjeđivao protivnike; on ih je uništavao. Bokseri koji su godinama vladali ringovima padali su pred njim kao kule od karata.
Od 1987. do 1990. godine, Tyson je bio apsolutni vladar teške kategorije. Ujedinio je sve pojaseve, postao neprikosnoven prvak. Michael Spinks, koji je smatran njegovim najjačim izazivačem, nokautiran je za 91 sekundu. Tyson je zaradio preko 20 miliona dolara za minutu i po posla.
Ali uspjeh ga je uništavao. Smrt D'Amata 1985. godine ostavila ga je bez kompasa. Okružio se parazitima koji su iskorištavali njegovu slavu. Noćni život, droge, skandali – “Kid Dynamite” polako je postajao “The Baddest Man on the Planet” na najgori mogući način.
Buster Douglas nije bio ni među deset najboljih boraca. Kladionice su davale kvote 42:1 protiv njega. Tyson je bio umoran, nezainteresovan, nepripremljen. Deset rundi kasnije, ležao je na podu tokijske arene, njegova aura nepobjedivosti zauvijek uništena.
To nije bio samo poraz – bila je to najava onoga što dolazi.
Kad se vratio 1995., to više nije bio pravi Tyson. Povratio je WBA i WBC pojaseve, ali to je bila samo sjena nekadašnjeg veličanstva. Tri godine kasnije, u revanšu protiv Evandera Holyfielda, ugrizao je protivnika za uho i bio diskvalifikovan. Scena je bila bizarna čak i za Tysonove standarde.
Finansijski krah 2003. godine bio je simboličan. Čovjek koji je zaradio preko 300 miliona dolara proglasio je bankrot. Karijeru je završio 2005. godine pokušajem protiv Kevina McBridea, kada je Tyson, umoran i slomljen, jednostavno ostao na stolici između rundi.
Danas je Mike Tyson drugačiji čovjek. Vegetarijanac, filozof, čovjek koji je pronašao mir. Njegova autobiografija, dokumentarci, filmske uloge – sve to govori o čovjeku koji je prošao pakao i nekako preživio.
Na svom ranču u Las Vegasu i dalje gaji golubove. Iste one ptice koje je volio kao dijete u Brooklynu, prije nego što je svijet promijenio njega, a on svijet.
Mike Tyson ostaje contradictio in se – genije i tragičar, heroj i antiheroj. Najmlađi prvak teške kategorije ikada, čovjek koji je nokautirao 44 protivnika u 50 pobjeda. Čovjek koji je mogao sve imati i sve izgubiti.
Ali možda je upravo ta ljudskost ono što čini njegovu priču vječnom. U Tysonu prepoznajemo sve svoje strahove, sve svoje demone, sve svoje snove o veličini koje nismo sposobni nositi.
Iron Mike. Kid Dynamite. Najstrašniji čovjek na planeti. I na kraju – samo čovjek koji je volio golubove.
