Urednica Sportskog programa BHT 1 Medina Šehić već 30 godina uspješno se kreće na terenu koji još mnogi smatraju muškim terenom.
Njena matična kuća ove godine slavi 80. rođendan, što je značajan jubilej za sve uposlenike. Medina je za Raport govorila o ovom jubileju, predrasudama te otkrila kakva je u svoja četiri zida.
Koliko Vama znači rođendan Vaše matične kuće i na koji način se obilježava u redakciji Sportskog programa?
Radiotelevizija Bosne i Hercegovine jedan je od simbola države. Izuzetno me čini ponosnom što sam više od 30 godina dio ovog kolektiva, koji, uz sve brojne probleme, nastavlja tradiciju i vrijednosti nekadašnje Televizije Sarajevo uz koju sam odrasla.
Također, Sportski program je kroz historiju mnogo puta, prateći nastupe i rezultate te podržavajući sportiste koji su predstavljali našu zemlju, dao veliki doprinos da te trenutke učini nezaboravnim, a oblast sporta još više prepoznatljivom i važnom u našem društvu.
Uz ovaj jubilej, kolege iz mog programa i ja, želimo naglasiti koliko se ova dugogodišnja kriza i nebriga države odnosno vlasti prema javnoj televiziji odražava na sportske sadržaje na javnom servisu. Medijska prava za sport su izuzetno skupa, i BHRT zaista ulaže enormne napore da ih osigura – naročito kada su u pitanju nastupi reprezentativnih selekcija i naših sportista u međunarodnim natjecanjima.
To je naša obaveza, ali je prije toga – obaveza države da osigura stabilno financiranje i normalne uslove za naš rad i funkcioniranje.
Vi ste već dugi niz godina član BHRT-a. Koji biste trenutak izdvojili kao najposebniji?
Bilo je puno važnih i posebnih trenutaka.
Za ovu priliku izdvojila bih svoju reportažu o stadionu Grbavica prilikom reintegracije ovog dijela grada Sarajeva nakon rata, te projekte poput dočeka naših nogometaša nakon ostvarenog plasmana na Svjetsko prvenstvo, te sam projekt „Brazil 2014“.
To su trenuci kad je potrebno uspješno balansirati profesionalni angažman i emocije.
Rado se sjećam i drugih uspjeha naših sportista koje smo pratili i prenosili, ali i svojih prijenosa s velikih događaja, naročito s Olimpijskih igara, te recentne projekte Svjetskog i Evropskog prvenstva u nogometu.
I dan danas vladaju predrasude vezano za novinarke u svijetu sportskog novinarstva. Sigurno ste i Vi to osjetili na svojoj koži?
Srećom, te predrasude su danas sve manje, ali s obzirom da sam jedna od prvih žena koja je odgovorila na profesionalni poziv u sportskom novinarstvu, nekako mi se to podrazumijevalo i nije mi bilo problematično.
Istina je da mi je trebalo više napora i kvaliteta da bih bila prihvaćena i priznata u svom poslu.
Želim istaknuti da vodim redakciju u kojoj sam pored naše realizatorice Lidije Majer jedina žena, ali da je naše najbliže okruženje puno poštovanja i lijepih emocija koju osjećamo od muških kolega.
Vi ste učestvovali u snimanju filma o velikoj Razi Mujanović, Je li neki sličan projekt u planu?
Dokumentarni film „Velika Raza“ koji je pobrao veoma dobre kritike, kolega Vedad Hodžić i ja, kao scenaristi, producenti i reditelji, radili smo u vrlo dramatičnim uslovima, dok je još trajala pandemija i u vrijeme blokade računa BHRT-a.
Međutim, konačan rezultat i to iskustvo s Razijom Mujanović kao našom velikom inspiracijom – zaista je neprocjenjivo.
Prošle godine sam kao producentica radila na dokumentarcu kolege Anela Džankovića „Leptiri bez krila“, o našim paraplivačima Ismailu Barlovu i Ismailu Zulfiću, također s vrlo ograničenim budžetom i uz dosta problema u tom smislu. Rado bismo nastavili s proizvodnjom sportskih dokumentaraca, ali u definitvno boljim uslovima.
