Legende ostave trag na fudbalu. Sir Alex Ferguson je u njemu ostavio čitavu eru.
Kada je 1986. godine stigao u Manchester United, klub je bio u rasulu – daleko od vrha, s igračima koji su, prema njegovim riječima, “više voljeli pub nego trening.” Bilo je potrebno više od taktike – bio je potreban mentalitet pobjednika.
I Ferguson ga je donio.
Jedna od njegovih prvih odluka bila je uvođenje discipline kakva se ne pamti u engleskom fudbalu.
Postojao je mit da su igrači Manchester Uniteda u osamdesetima imali “prvo poluvrijeme u pabu, drugo na terenu.” Ferguson je to odlučio presjeći.
Jedan od njegovih prvih susreta s Bryanom Robsonom, kapitenom i tadašnjom legendom Uniteda, bio je u restoranu. Robson mu je rekao:
“Šefe, ekipa voli popiti pivo nakon treninga.”
Ferguson ga je pogledao, nasmijao se i odgovorio:
“Ne više, sine.”
Ono što je uslijedilo bila je potpuna revolucija. Uveo je pravilo – do 19:00 svi igrači moraju biti kod kuće. Ako nisu – kazne su bile brutalne. Eric Cantona je kasnije pričao:
“Ako si se pojavio na treningu s tragovima umora, njegov pogled bio je gori od bilo kakve kazne.”
Neki su otišli jer nisu mogli podnijeti tu disciplinu. Drugi su ostali – i postali legende.
Sir Alex Ferguson nije bio samo trener. Bio je majstor psihologije. Njegova najveća vještina bila je uliti svojim igračima vjeru da nikad nisu poraženi – sve dok sudija ne odsvira kraj.
Unitedovi navijači znaju šta znači “Fergie Time”. To su oni posljednji trenuci utakmice kada bi njegov tim, kao po nekom nepisanom pravilu, pronalazio put do gola.
Najveći primjer? Finale Lige prvaka 1999. godine.
United gubi 1:0 od Bayerna. Ulazi sudijska nadoknada. Ferguson izgovara samo jedno:
“Ne predajemo se. Idemo do kraja.”
U 91. minuti, gol Teddyja Sheringhama.
U 93. minuti, Ole Gunnar Solskjær – gol za titulu prvaka Evrope.
Bayern je bio na koljenima. Ferguson je podigao ruke ka nebu, dok su njegovi igrači slavili u delirijumu. Manchester United je postao evropski prvak – onako kako samo Fergusonov tim može.
