Proslavljeni američki reditelj i scenarista, Paul Schrader, predsjednik žirija Takmičarskog programa – igrani film 30. Sarajevo Film Festivala u intervjuu za Fenu rekao je da mu je bilo zadovoljstvo što je za nedjelju dana imao priliku pogledati osam filmova iz jugoistočne Evrope i da je SFF poseban po tome što ne pokušava biti globalan već pruža šansu filmovima iz regije kojima je prijeko potrebna veća izloženost u ovoj industriji.
Schrader je karijeru započeo kao filmski kritičar, a zatim je nastavio studije na Univerzitetu Columbia, Calvin Collegeu i UCLA Film School.
Svoj prvi trag kao scenarista ostavio je sa kultnim filmom „Taksista“ (1976), u režiji Martina Scorsesea i sa Robertom De Nirom u glavnoj ulozi.
Saradnja sa Scorseseom nastavila se kroz druge značajne filmove, kao što su „Razjareni bik“ (1980) i „Posljednje Kristovo iskušenje“ (1988), čime je Schrader utvrdio svoju reputaciju vrhunskog pripovjedača.
U razgovoru za Fenu, Schrader napominje da je možda tokom cijelog svog života vjerovatno odgledao nekih dvadesetak filmova iz produkcije iz ovog dijela svijeta, tačnije jugoistočne Evrope.
“Kada dođete ovdje imate priliku da se fokusirate na to kakvi filmovi se snimaju u ovom dijelu svijeta. Kako su se promijenili u odnosu na filmove koje su snimali u prošlosti. I to je jedno od užitaka odlaska na filmski festival poput ovog, posebno jer on ne pokušava da predstavi svako mjesto na svijetu, sa filmovima iz Kine, Japana i slično koji ovdje nisu dio konkurencije”, dodaje on.
Govoreći o tradiciji kinematografije u ovom dijelu svijeta, izdvojio je da ga je posebno dirnula činjenica da je naslijeđe Belle Tarra i Thea Angelopoulosa dotaklo i današnju, novu generaciju.
“Možete primijetiti tu vrstu sporog tempa, statičnu kameru, duge kadrove, a vidio sam dosta toga, zapravo, više nego što sam očekivao da vidim. Spori tempo i takva vrsta snimanja funkcioniraju na malo drugačiji način. To sve zapravo izdužuje vrijeme umjesto da ga kompresira”, pojasnio je Schrader.
Dodao je da to može odlično izgledati u određenim situacijama, ili može biti loše na način na koji drugi filmovi ne mogu biti.
Govoreći u usporedbi velikih filmskih festivala koji odišu glamurom, vrhunskom marketingom i najskupljim filmovima koji se tu prikazuju iz cjelokupne svjetske produkcije sa ovim regionalnim poput Sarajevo Film Festivala, izdvojio je tu veliku trojku – Berlin, Veneciju i Cannes, navodeći da njima zaista jeste namjera da pokriju i predstave cijeli svijet.
“Ali onda odete na filmski festival u San Sebastianu ili Minhenu, ili dođete ovdje, u Sarajevo, i dobijete tu atmosferu gdje se filmovima pokušava dati veći prostor i izloženost koju inače ne bi dobili, kako bi imali veće šanse za uspjeh”, rekao je on.
Dodaje da je to vjerovatno i slučaj sa svih ovih osam filmova koje je gledao ove sedmice.
“Možda će jedan ili dva biti prikazani u kinima, a možda niti jedan. A možda će samo njih tri ili četiri doći na streaming servise. Tako da na kraju filmovi samo nestanu bez traga u tom Bermudskom trouglu kinematografije”, naglašava Schrader.
Poručuje da je danas to zanimanje postalo i mač sa dvije oštrice jer je vrlo lako snimati filmove.
“Samo snimanje filmova je danas postalo mnogo jeftinije, ali je nemoguće i zaraditi za život. Kada sam počinjao svoju karijeru, bilo je nemoguće snimiti film, ali ako si ga uspio snimiti, mogao si i uspješno živjeti od tog rada – zaključio je američki scenarista i reditelj, predsjednik žirija Takmičarskog programa”, igrani film ovogodišnjeg izdanja SFF-a u intervjuu za Fenu.
U znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, Paulu Schraderu je na ovogodišnjem izdanju festivala uručeno Počasno Srce Sarajeva, koje je dobio na 28. Sarajevo Film Festivalu, kada zbog zdravstvenih razloga nije bio u mogućnosti doći u Sarajevo.
