Napad panike se pojavljuje iznenada, najčešće bez ikakvog upozorenja, čak i u situacijama koje na prvi pogled djeluju bezopasno. Osoba koja ga doživi brzo postaje preplavljena osjećajem nemoći, straha i gubitka kontrole nad sopstvenim tijelom.
Simptomi poput ubrzanog rada srca, nedostatka zraka, bolova u grudima, vrtoglavice, znojenja i drhtavice mogu biti toliko intenzivni da stvaraju utisak ozbiljne, pa čak i životno ugrožavajuće bolesti. Ta nesigurnost dodatno pojačava paniku, stvarajući začarani krug u kojem tijelo i um međusobno pojačavaju intenzitet krize.
Napadi panike su prirodna odbrambena reakcija organizma – poznata kao „bori se, bježi ili se zamrzni“, koja je kroz hiljade godina služila preživljavanju.
Danas se često aktivira u situacijama koje ne predstavljaju stvarnu opasnost – tokom gužve, dok brinemo o obavezama ili čak u trenutku svakodnevne rutine. Tada tijelo reaguje kao da je ugroženo i šalje signale opasnosti, iako prijetnje nema. Ta kontradikcija između stvarnog okruženja i unutrašnje reakcije dovodi do osjećaja gubitka kontrole.
Jedna od najefikasnijih metoda je fokusiranje pažnje sa unutrašnjih simptoma na spoljašnji svijet. Umjesto da misli idu ka ubrzanom srcu, kratkom dahu ili vrtoglavici, svesno usmjerite pažnju na zvuke u okolini, prizore oko sebe ili osjećaj predmeta pod rukom. Ova promjena fokusa smanjuje intenzitet panike jer mozak dobija signal da opasnost ne dolazi spolja.
Tehnika uzemljenja čula vraća osobu u sadašnji trenutak. Posmatranje detalja, osluškivanje zvukova, fokus na mirise ili teksture predmeta odvlače pažnju od unutrašnje nelagode i smiruju tijelo. Aktivacija čula pomaže mozgu da shvati da nema stvarne opasnosti, prekidajući spiralu straha.
Disanje povezuje tijelo i um. Tokom napada panike često dolazi do hiperventilacije koja pojačava simptome. Usporavanje disanja tehnikom „kvadratnog disanja“ – udisaj na četiri sekunde, zadržavanje daha, spor izdah i nova pauza – vraća ritam tijela u ravnotežu. Produžen izdah aktivira parasimpatički nervni sistem, što doprinosi osjećaju smirenosti.
Verbalno izražavanje emocija i ponavljanje umirujućih rečenica pomaže preuzeti kontrolu nad panikom. Rečenice poput „Ovo će proći“ ili „Imam snagu da ovo izdržim“ aktiviraju racionalni dio mozga i smanjuju intenzitet emocija, stvarajući distancu između panike i ličnog identiteta.
Napetost i ukočenost mišića prati paniku. Progresivno opuštanje mišića kroz zatezanje i opuštanje određenih dijelova tijela razbija tenziju. Jednostavna istezanja, poput podizanja i spuštanja ramena ili laganih pokreta glave, vraćaju tijelu osjećaj slobode i signaliziraju mozgu da opasnost prolazi.
Intenzivan, kiseli ili ljuti ukus – poput bombone, sosa ili komadića hrena – može izazvati senzorni „šok“ koji u trenutku odvlači pažnju sa unutrašnjih simptoma na spoljašnji osjećaj. Ovaj metod naglo prekida tok paničnih misli i daje kratku pauzu u kojoj panika gubi snagu.
Te tehnike pomažu u trenutnoj kontroli napada, ali ne rješavaju uvijek dublje uzroke problema. Ako su napadi panike učestali, neočekivani i ometaju svakodnevni život, važno je potražiti stručnu pomoć.
Terapeut može pomoći u prepoznavanju okidača, jačanju sposobnosti suočavanja sa strahom i učenju novih načina reagovanja.
