Vjerovatno su mislili da će svijet pljeskati. Izraelski planeri koji stoje iza jedne od najspektakularnijih obavještajnih akcija u historiji zemlje – gađanja hiljada Hezbollahovih operativaca u Libanonu i šire eksplodirajući im dojavljivače u džepovima – sigurno bi očekivali ovacije za čistu smjelost.
Plan u izradi godinama, koji naizgled uključuje lažnu proizvodnu tvrtku koja je osigurala ugovor za isporuku komunikacijskih uređaja Hezbollahu prije nego što ih je diskretno modificirala u granate na daljinsko upravljanje – to je stvar Hollywooda. Ali sumnjamo da je Mossad želio biti hvaljen zbog više od svoje domišljatosti i tehničke sposobnosti, piše Guardian.
Prvo, meta nije bila palestinska skupina nego Hezbollah, zastupnik iranske teokracije. Ne sjedi na teritoriju koji je okupirao Izrael, već u Libanonu, gdje ima ozbiljnu moć. Štoviše, Hezbollah gotovo da nije gledao svoja posla ove prošle godine. Od 7. oktobra bombardira sjeverni Izrael, svakodnevno sipajući vatru na zajednice preko granice, pretvarajući ih u gradove duhova i tjerajući više od 60.000 Izraelaca iz svojih domova.
Iznad svega, očekivao bi pohvale za ono što mi je jedan britanski obavještajni stručnjak opisao kao “nevjerovatno precizan” udar, “u smislu da će jedini ljudi koji će nositi te dojavljivače biti članovi i operativci Hezbollaha.” (Činjenica da je iranski ambasador u Bejrutu imao jednu od naprava samo potvrđuje koliko su blisko Teheran i Hezbollah vojno isprepleteni.) U ovom gledištu, čak i uzimajući u obzir nekoliko civilnih žrtava, ono što se dogodilo u srijedu bilo je “otprilike onoliko diskriminirajuće što možete s obzirom na razmjere operacije”.
Ali ako su Mossad i njegovi politički gospodari mislili da će to stajalište biti univerzalno, bit će razočarani. Umjesto toga, napad je označen kao neselektivan u Evropi i drugdje jer, neizbježno, nije svaki operativac Hezbollaha bio sam kada je njihov dojavljivač eksplodirao – neki su bili blizu civila, uključujući djecu – i zato što strah koji je iza sebe ostavio u Libanonu ne diskriminira. Obični ljudi koji rade obične stvari u Bejrutu ili Sidonu sada se bore s novom tjeskobom, nervozni su u blizini bilo koga s elektroničkim uređajem koji bi mogao biti samo član Hezbollaha. Zbog čega je potpredsjednik belgijske vlade potez Izraela nazvao “terorističkim napadom”.
Mnogi će u Izraelu odbaciti tu priču, zaključivši da je, barem u nekim krugovima, prošlogodišnji rat u Gazi iscrpio svu dobru volju i razumijevanje prema zemlji, tako da je Izrael osuđivan čak i kada oštro gađa neprijateljske borce. Drugi će reći – već govore – da uopće nikada nije bilo takvog razumijevanja, da je veliki dio svijeta neprijateljski raspoložen prema Izraelu i njegovoj potrebi za samoobranom, i da će Izrael biti proklet što god učinio.
Taj način razmišljanja je važan jer ukazuje na širi i dublji problem čiji je ovosedmični smrtonosni napad samo simptom. Mogli ste to vidjeti u prigovorima upućenim operaciji dojavljivača unutar Izraela i među njegovim prijateljima.
Ti su kritičari spremno priznali da je to bio taktički majstorski potez. Ali kakva je strategija, pitali su se. Kada sam razgovarao s vodećim izraelskim vojnim analitičarom, Amosom Harelom iz novina Haaretz, rekao je da je to bila “operacija Jamesa Bonda – ali kamo nas to vodi?” Koja je njegova strateška vrijednost?” To pitanje postaje još oštrije kada saznate da je razlog zašto je Izrael pritisnuo gumb ovaj tjedan bio njegov strah da je Mossadov trik s dojavljivačima provaljen, da je Hezbollah počeo sumnjati da su njegovi uređaji kompromitirani. Kao osnova za strateške odluke koje bi mogle dovesti do sveopćeg rata, “iskoristi ili izgubi” prilično je slaba.
Neki se pitaju nije li cilj i eksplozivnih dojavljivača i snažnog vala izraelskih zračnih napada u četvrtak navečer izazvati veći sukob s Hezbollahom, već, naprotiv, izvršiti pritisak na vođu skupine, Hassana Nasrallaha, da smanji ili prekine napade o sjevernom Izraelu: eskalacija do deeskalacije. Ako se tako razmišlja, nema trenutnog znaka da radi. Hezbolah je u petak ujutro intenzivirao raketnu vatru preko granice.
Ista kritika koja se odnosi na sukob na sjeveru vrijedi i za jug. Sukob Izraela s Hamasom obilježen je sličnom zjapećom rupom gdje bi trebala biti strategija. Taktički gledano, izraelska vojska učinila je mnogo u Gazi da degradira Hamasov kapacitet. Ali možda neće proći dugo prije nego što se nađe kako igra igru Whac-A-Mole, tjerajući neprijatelja u podzemlje na jednom mjestu samo da bi on iskočio negdje drugdje.
Šta je, pitaju se SAD, UK i drugi saveznici, zajedno s mnogim Izraelcima, dugoročna ili čak srednjoročna strategija? Kakav je plan Benjamina Netanyahua za “dan poslije”? S obzirom na to da mu šefovi obrane govore da je službeni cilj “potpune pobjede” nad Hamasom i njegovo iskorijenjivanje nemoguć, tko će upravljati Gazom kada se borbe konačno smanje? Koji je točno plan za to kako će Izrael i Pojas postojati jedan pored drugog?
Možete ići šire, postavljajući pitanje koje mi je viši bivši američki zapovjednik rekao da je postavio izraelskim donositeljima odluka ubrzo nakon 7. oktobra. Koja je strategija da se obični stanovnici Gaze, kao i građani šire regije, učine manje podložnima poruci Hamasa, Hezbollaha, jemenskih Hutija i ostatka iranske takozvane osovine otpora, i spremniji na suživot s Izraelom?
Odgovor koji je Izrael dao na to pitanje tokom većeg dijela svoje 76-godišnje historije bio je usredotočen na silu. Ideja je bila da će Izrael, okružen neprijateljski raspoloženim susjedima, postati toliko vojno jak da će regija na kraju zaključiti da se nikada ne može otjerati oružjem. Iako nikada ne bi bilo dobrodošlo, moglo bi se barem objeručke prihvatiti kao životna činjenica.
Ali ta je doktrina uzela danak Izraelovoj sposobnosti da jasno vidi. Čovjeku s čekićem svaki problem izgleda kao ekser – a Izrael je postao taj čovjek. Ne vidi da bi mogao postojati drugi način.
Alternativni put je diplomacija. Recite to većini Izraelaca i nasmijat će vam se u lice. “Šta, želite se dogovoriti s Nasrallahom ili Yahyom Sinwarom, koljačem Hamasa od 7. oktobra? Sretno.” Pritisnite ih dalje i reći će da su već pokušali postići kompromis, bilo u sporazumima iz Osla 1993. ili povlačenju iz Gaze 2005., i pogledajte kako je to uspjelo.
Ali to znači propustiti otvor koji je cijelo vrijeme bio tu, a koji je zorno pokazao prije samo nekoliko mjeseci. U aprilu, kada je Iran pokrenuo napad bespilotnim letjelicama i projektilima protiv Izraela, nije ga osujetio sam Izrael, već koalicija koja je uključivala Saudijsku Arabiju, iUjedinjene Arapske Emirate.
