Ako vam se 2025. čini siromašnom po pitanju pravih, iskreno iznenađujućih komedija, „Universal Language“ (Univerzalni jezik) Matthewa Rankina je upravo ono što ste čekali. To je neobičan i divan film koji vas tjera da se smijete u nevjerici, a istovremeno vas dirne dublje nego što biste očekivali. Ova nadrealna ljubavna posveta neobičnom spoju Winnipega i Teherana nalazi savršenu ravnotežu između apsurdne komedije i lične priče, čineći je jednim od najoriginalnijih i najzabavnijih filmova godine, piše Collider.
Radnja je jednostavna, ali odmah stvara osjećaj neobičnosti. Rankin, koji je i koautor scenarija, zamišlja Kanadu u kojoj je perzijski (farsi) dominantan jezik, koji postoji uporedo s francuskim. U tom svijetu, Winnipeg i Teheran su stopljeni u svojevrsnu kulturološku fantaziju.
Film isprepliće tri priče:
Dvije djevojčice, Negin (Rojina Esmaeili) i Nazgol (Saba Vahedyousefi), pronalaze novčanicu od 500 rijala zaleđenu u ledu i kreću u potragu da je izvuku kako bi kupile naočale za svog školskog druga.
Masud (Pirouz Nemati), nezadovoljni turistički vodič, vodi turiste kroz najdosadnije i najbeživotnije znamenitosti Winnipega.
Matthew (Rankin) napušta svoj besmisleni državni posao u Quebecu i vraća se u rodni Winnipeg kako bi posjetio bolesnu majku.
Na prvi pogled, ove male priče ne djeluju kao materijal za snažan film, ali kako priča napreduje, one grade neobičan, slojevit svijet. Likovi se susreću na nepredviđene načine, a film završava iznenađujuće emotivnim vrhuncem, istražujući ljudsku čežnju i povezanost kroz svoj apsurdni humor.
Jedna od najvećih čari filma je način na koji spaja humor s nježnom, suptilnom tugom.
Na primjer, tokom Matthewovog putovanja autobusom, žena protestuje jer pored nje sjedi ćurak. Ona se žali vozaču: „Moj sin je poginuo na takmičenju u jedenju marshmallowa, a muža su mi ubile ose. Sjediti pored ćurka je ipak previše.“
Ova scena je istovremeno urnebesna i duboko ljudska, upravo zato što je ispričana s potpunom ozbiljnošću.
Film je pun takvih trenutaka: absurdne situacije koje ipak odražavaju stvarne ljudske emocije. U drugim scenama Rankin pravi parodije svakodnevice, poput iranskog Tim Hortonsa pretvorenog u čajdžinicu, tržnog centra čija je glavna atrakcija fontana bez vode, ili žene koja prodaje maramice na sahrani. Te bizarnosti, predstavljene kao obični dijelovi svakodnevnog života, izazivaju iskren, topao smijeh.
Kameru potpisuje Isabelle Stachtchenko, koja koristi Super 16mm film da stvori poetsku, suptilnu atmosferu. Paleta boja sastoji se od nijansi sive, bež i bijelog snijega, pa svaki iznenadni detalj boje, poput dječijeg kaputa ili muškarca obučenog kao božićno drvce, odmah postaje upečatljiv.
Rankin koristi duge, statične kadrove, u kojima likovi djeluju gotovo izgubljeno u brutalističkoj arhitekturi svog svijeta. Svaki kadar pažljivo je komponovan i zadržava se dovoljno dugo da gledatelj osjeti i apsurd i tugu.
„Universal Language“ je jedinstveni filmski dragulj, melanholična komedija koja spaja Kanadu i Iran, apsurd i emociju, smijeh i tišinu. Ako tražite film koji je istovremeno čudan, topao i briljantno duhovit, ovo je jedno od najugodnijih filmskih iznenađenja 2025. godine.
