Nevjerovatna priča o Harisu Pućurici skoro bi ostala zaboravljena u vihoru ratnih strahota da je jednog dana vaspitač Dragan Rolović nije ispričao Ani Tomović, pozorišnoj rediteljki koja je tada radila sa djecom u zavodu.
Ana je ovu priču prenijela svom suprugu, reditelju Vuku Ršumoviću, koji je bio toliko inspirisan da je odlučio da snimi film. Film „Ničije dijete“ premijerno je prikazan na Festivalu u Veneciji, gdje je osvojio simpatije publike i čak tri nagrade.
Negdje na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, 1988. godine, lovci su uočili dječaka koji se kretao četveronoške, u čoporu vukova. Ustrijelili su vukove, a dječaka su uhvatili. Bio je ranjav, neuhranjen, modar, pun ogrebotina i nije znao govoriti. Niko nije znao ko je, čije je dijete, ni odakle dolazi. Dali su mu ime — Haris Pućurica.
Smješten je u Centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine. Te godine naređeno je da se djeca vraćaju u centre iz kojih su došla, pa je Haris vraćen u Bosnu i Hercegovinu.
Porijeklo Harisa Pućurice ostalo je vječna misterija. Možda je zalutao iz roditeljskog doma, možda su ga tražili, možda je ostavljen, možda je preživio nesreću – niko ga nikada nije potražio.
O njegovom životu znamo samo ono što se događalo od trenutka kada je pronađen do dana kada je četiri godine kasnije napustio prihvatilište. Ime su mu dali lovci – čime su mu simbolično odredili i naciju i vjeru.
Proces socijalizacije bio je izuzetno težak. Haris se nije bojao ljudi, ali jeste tehnologije. Odbijao je kuhanu hranu, jeo s poda ili iz kante za smeće, nije imao higijenske navike i često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola.
Vaspitač Dragan Rolović opisuje:
“Sve mu je bilo novo – puno djece, velika zgrada, svi mu nešto govore, pokazuju… Spavao je na stolici, ispod stola, pa čak i na stolu. Trebalo mu je vremena da prihvati krevet. Kada je prvi put vidio televizor, toliko se uplašio da smo ga morali izvlačiti ispod kreveta. Nije znao čemu služi česma. Kupanje, šišanje noktiju – sve je to bio izazov.”
Rolović se sjeća da je Haris bio veoma vezan za svoje stvari, čak i za četkicu za zube. Bio je fasciniran klikerima i posebno psima. Jednom je rotvajler ušao u dvorište doma, djeca su pobjegla, ali Haris mu je prišao, uzeo ga za ogrlicu i mirno doveo u kancelariju.
Bio je visok za svoje godine, plave oči, svijetla put, često mu je curio nos zbog hronične upale sinusa. Hod mu je bio čudan – ne zbog fizičkog oštećenja, već jer nije znao hodati u cipelama.
Djeca su ga prihvatila i pomagala mu da nauči govoriti. Najbolji prijatelj mu je bio dječak Žile, jedan od najinteligentnijih u domu. On mu je pokazao kako držati olovku, prati zube, kupati se. Toliko mu je pomagao da su ga često zatekli mokrog jer je pomagao Harisu da se okupa.
Kada je Žile napustio dom, Haris je to teško podnio – više nikoga nije imao tako bliskog.
“Nama, vaspitačima, Haris je bio posebno drag. Znao se priviti na rame, tražio je nježnost, kao svako drugo dijete. To mu kod nas nikad nije bilo uskraćeno”, priča Rolović.
Na kraju, kada je imao 17 godina, Haris je vraćen tamo gdje je pronađen – u šumu. Obukli su mu uniformu i nikada se više nije vratio. Prema nekima, ubio ga je zalutali metak, a prema drugima – možda i danas pleše s vukovima.
Ova priča je izazvala brojne komentare:
Ostaje samo tišina – i legenda o dječaku kojem je vuk bio čovjek, a čovjek vuk.
