Davno, ima tome više od 50 godina, u Zagrebu je izvedena pozorišna predstava “Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi” sjajnog beogrdskog novinara, Bosanca s Kozare Jovana Kesara. Stari naslov, a nema boljeg pitanja dok živimo na skelama sadašnjosti.
Aleksandar Vučić i Milorad Dodik po svojoj mjeri i interesaima, uz izdašnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, skrojili su režime u kojima su zarobili srbijanske i bosanskohercegovačke Srbe ostavljajući sebi golem prostori za političko bludničenje nad narodom za koji se oni kao bore i žrtvuju sebe i svoje porodice. Stavlajući između sebe I Srba ma gdje bili znak jednakosti, svezali su im oko vrata težak kamen kolektivne odgovornost. Zaista, da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?
Ne preza taj dvojac ni od čega, čak ni rasizma. Milorad Ddodik je jasan: “Mi ne želimo s Bošnjacima muslimanima da dijelimo zrak, a kamoli druge vrijenosti. Mi nećemo s njima takvi kakvi jesu. Sa muslimanima ne možemo imati zajedničke škole, zajedničke udžbenike” pa akcentira: “BiH ne postoji”.
Na to se nadovezuje Vučićev zemljak po bugojanskom porijeklu Gordan Grlić-Radman, ministar vanjskih i evropskih poslova Hrvatske koji hvali pricip “dvije škole pod jednim krovom” naglašavajući da ga “treba primijeniti na teritoriji cijele BiH”.
Nije to ništa drugo nego rasnaj teorija poput Hitlerove koja je temelj nacizma. Reći da je to ludilo značilo bi amnestirati Vučića, Dodika, Grlić-Radmana, iako je i ludilo opasna dijagnoza. Kako je to govorio Radomir Konstantinović – s ludilom nema razgovora, rasprava s fiks-idejama je gubljenje vremena. Izvjesno je samo jedno – bez jasnog raskida s pojedincima poput Vučića, Dodika, Grlić- Radmana, nema stvarne normalizacije odnosa s drugim narodima. To što prva dvojica lijepe svim Srbima kolektivnu odgovornost da bi prikrili svoj kriminal raznih vrsta, od političkog do finansijskog, ne bi smjelo da im pomogne.
Svejedno je što iza toga stoje politički snovi o jednoj državi svih Srba, a što je bivši patrijarh Irinej objasnio kao “vernost idealu obnove srpske državnosti”. Upravo je to ono što hoće Vučić i Dodik.
Žestoki beogradski antifašista Aleksandar Sekulović je precizan: “Pošto se o tom idealu i političkom snu obnove srpske državnosti naveliko govori i piše i danas kad postoji država Srbija, očigledno se misli na drugačiju državu, veću Srbiju, koja bi obuhvatila cijeli srpski svijet, a po principu koji je Hitler utvrdio da “ista krv pripada istoj zajedničkoj državi”. Ta ideja dovela je do genocida u Srebrenici i nastojanja da BiH nestane”.
Filozofi bi takav san I ideal nazvali utopijskim iracionalizmom i jedina kolektivna odgovornost naroda jeste da s tim raskinu. Međutim,Hitlerima iz naših ulica to remeti privatne dilove pa pumpanjem nacionalizma pokušavaju da spriječe raskid. A zna se da između nacionalizma i fašizma nema razlike.
Kako god, ovdje šefovi nacionalnih stranaka i njihovi pobočnici sanjaju o svojim državama u kojima bi oni imali titule sultana, vojvode, hercoga. SNSD to ne krije, HDZ vješto i lukavo plete svoju mrežu, SDA mudro čeka da joj drugi bace tu krušku u krilo.
A šta da rade oni koji se samo bore za bosanskohercegovački nacionalni identit i normalnu državu BiH? Primjerice, Vojin MIjatović i Dragan Mioković. SDA ih gleda ispod oka I ništa im ne vjeruje, za HDZ su poput lanjskog snijega, a za SNSD izrodi roda srpskog.
Zaista, da li je moguće, drugovi ili ako hoćete gospodo, da smo svi mi volovi? Kakav čovjek može pristati da bude vo?
