Duboko ispod površine mora, između indonezijskih otoka Jave i Madure, naučnici su otkrili fosiliziranu lobanju čovjekova pretka – Homo erectusa. Ovaj iznimno važan pronalazak, star između 119.000 i 162.000 godina, može preoblikovati postojeće teorije o ljudskom porijeklu i migracijama, a istodobno potvrđuje postojanje drevnog kopna zvanog Sundaland – danas potopljene tropske ravnice koja je nekoć povezivala veći dio jugoistočne Azije.
Ostatke lobanje prvi su pronašli pomorci koji su 2011. godine obavljali vađenje morskog pijeska u Madurskom tjesnacu. Pronađena su dva fosilna ulomka lobanje – čeoni i tjemeni dio – zajedno s više od 6.000 fosila životinja, uključujući komodske zmajeve, bivole, jelene i pretke slonova. Iako su ti fosili bili poznati više od desetljeća, tek su nedavno naučnici uspjeli precizno utvrditi njihovu starost i klasifikaciju.
“Ovo razdoblje obilježeno je velikom morfološkom raznolikošću i pokretljivošću hominina u regiji”, istaknuo je Harold Berghuis, arheolog s Univerziteta Leiden u Nizozemskoj, koji je vodio istraživanje.
Naučnici vjeruju da nalazište predstavlja prvi fizički dokaz postojanja Sundalanda – ogromnog kopnenog prostora koji je tokom ledenog doba povezivao dijelove današnje Indonezije, Malezije i Tajlanda. Između 14.000 i 7.000 godina prije sadašnjosti, topljenje ledenjaka uzrokovalo je podizanje nivoa mora za više od 120 metara, što je potopilo ovu nizinsku regiju.
Zajednice koje su nekoć živjele na tom prostoru bile su prisiljene preseliti se na više nadmorske visine ili otoke koji su ostali iznad nivoa mora.
Kako bi razumjeli starost i okoliš u kojem su živjeli rani ljudi, naučnici su proveli opsežne analize sedimentnih slojeva s mjesta pronalaska. Otkili su sistem zakopanih dolina povezanih s drevnom rijekom Solo, koja je nekada tekla prema istoku kroz sada potopljeni kontinentalni pojas zvan Sunda Shelf. Analize su pokazale da je to područje tokom kasnog srednjeg pleistocena bilo bogat riječnim ekosistemima.
Za precizno datiranje, istraživači su primijenili metodu optički stimulirane luminescencije (OSL) na kvarcnim zrnima, čime su utvrdili kada su sedimenti posljednji put bili izloženi sunčevoj svjetlosti. Rezultati su potvrdili starost između 162.000 i 119.000 godina.
Homo erectus je od iznimne važnosti u razumijevanju ljudske evolucije. Ova vrsta hominina bila je među prvima koja je pokazivala funkcije slične suvremenim ljudima – više, snažnije tijelo, duže noge i kraće ruke. Ulomci lobanje iz Madurskog tjesnaca uspoređeni su s poznatim fosilima iz nalazišta Sambungmacan na Javi, a velika sličnost potvrdila je da se radi o pripadnicima iste vrste.
Ovim je otkrićem proširen poznati areal Homo erectusa na sada potopljeno područje Sundalanda, što predstavlja prvo podvodno nalazište fosila hominina u toj regiji.
Osim ljudskih fosila, istraživači su pronašli i ostatke izumrlih biljnih i životinjskih vrsta. Posebno se ističe pronalazak fosila stegodona – izumrlog rođaka današnjih slonova koji je mogao doseći visinu od gotovo četiri metra i težiti više od deset tona. Njegovi kutnjaci imali su više grebena od ranijih slonova, ali manje od današnjih, što ukazuje na prijelaznu fazu u evoluciji.
Također su pronađeni brojni ostaci jelena – kosti i zubi iz više vrsta – što ukazuje na raznolik i zdrav populacijski ekosistem. Jeleni su važni pokazatelji okoliša jer preferiraju otvorene šumske ili travnate površine s obiljem vode i vegetacije, čime su istovremeno predstavljali ključni izvor hrane za tadašnje predatore, uključujući i rane ljude. Fosili životinja sličnih antilopama dodatno potvrđuju da je riječ o nekadašnjem krajoliku nalik savani.
Posebno su zanimljivi tragovi rezova pronađeni na nekim fosilima životinja, što upućuje na to da su rani ljudi razvili napredne strategije lova. Ova otkrića omogućuju rijedak uvid u ponašanje i prilagodbe ranih ljudskih populacija u suočavanju s promjenama okoliša.
Studija otkriva prvo izravno fizičko svjedočanstvo prisutnosti ljudskih predaka u danas potopljenim krajobrazima Sundalanda. Time se dovodi u pitanje ranije uvjerenje o geografskom ograničenju Homo erectusa i naglašava važnost podmorskih istraživanja u praćenju ljudske evolucije i migracija kroz jugoistočnu Aziju.
Berghuis i njegov tim pokazali su kako kombinacija geoloških, arheoloških i paleo-okolišnih metoda može otkriti zaboravljena poglavlja ljudske historije koja još uvijek leže skrivena pod morem. A kako tehnologija podvodnog istraživanja i dalje napreduje, naučnici se nadaju da će uskoro otkriti još izgubljenih tragova – gradove, farme i svakodnevni život drevnih zajednica koje su nekoć živjele na dnu današnjih okeana.
