Apelaciono odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, nakon javne sjednica koja je održana 12. juna ove godine, donijelo je u petak presudu kojom je odbilo žalbu Tužilaštva BiH i žalbu odbrane optuženog Milorada Dodika, te potvrdilo prvostepenu presudu Suda BiH, od 26. februara ove godine.
Time je potvrđena presuda kojom se aktuelnom predsjedniku RS i lideru SNSD-a zabranjuje obavljanje funkcije i izriče godina zatvora za nepoštivanje odluka visokog predstavnika.
Raport je ekskluzivno u posjedu drugostepene presude Miloradu Dodiku koja ima 34 stranice i koju smo u većem dijelu sadržaj jučer objavili.
Raport danas donosi nove detalje, ključne za presudu. Objavljujemo kako su sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH srušile tezu Dodikovih advokata da na dan potpisivanja oba ukaza, izmijenjeni KZ BiH nije bio na pravnoj snazi. Ukaze kojim se ne priznaju odluke Visokog predstavnika potpisao je Dodik.
“U tom pravcu, žalbom se ističe da bi predstavljalo neprihvatljivu proizvoljnost, kada bi se prihvatilo da dio važnog zakona kao što je krivični zakon, može da stupi na snagu objavom u službenom glasniku, a neki drugi dio izmjena da stupi na snagu objavom na internet stranici. Odbrana smatra pogrešnim tumačenje Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH samo u pogledu odredbe člana 1. stav 1. i 2., bez da se uobzir uzme i odredba člana 47. stav 1. ovih Pravila, navodi se u drugostepenoj presudi.
Kako to proizilazi iz prvostepene presude, odbrana je i tokom prvostepenog postupka istrajavala na identičnom prigovoru, o čemu je dato obrazloženje, naročito na stranama 107. i 108. prvostepene presude.
“Apelaciono vijeće u cjelosti prihvata stav prvostepenog suda iznesen u pobijanoj presudi koji se odnosi na zaključak, da je predmetno krivično djelo nesporno bilo na pravnoj snazi u momentu izvršenja istog, te u ovoj odluci neće ponavljati detaljno obrazloženje prvostepenog suda. Međutim, Vijeće će ukratko akcentirati šta ga je opredijelilo za takvu odluku. Prevashodno, Apelaciono vijeće se rukovodilo smislom tzv. vacatio legisa, odnosno u teoriji prava postojanja perioda između donošenja određenog propisa i njegovog stupanja na pravnu snagu. Pozadina istog je u objavi donesenog propisa i davanju razumnog vremena da se javnost s istim upozna, zbog čega se često stupanje na snagu veže s protekom određenog vremena nakon objave. Navedeno je naročito bilo značajno u ranijem periodu, kada su tehničke mogućnosti bile na znatno nižem niovu, te je način upoznavanja s određenim propisom bio vezan isključivo na štampanu verziju službenog glasnika, navodi se.
U konkretnom slučaju Apelaciono vijeće izdvaja sljedeće karakteristike donesenog zakona, odnosno izmjene krivičnog zakona, a koje izričito opredjeljuju stav da se ne radi o bilo kakvoj povredi.
“Radi se o specifičnom, ali legitimnom i pravnovaljanom načinu donošenja izmjene zakona od strane Visokog predstavnika u BiH; optuženi je, kako se može zaključiti iz cjelokupnog stanja spisa predmeta, neosporno informisana osoba, koja prati sva dešavanja naročito ona vezana za postupke Visokog predstavnika u BiH; izmjena krivičnog zakona koju je učinio Visoki predstavnik javno je dostupna svima, te je notorna činjenica da je u današnjoj sferi informisanja, pored zvanične objave na web stranici OHR-a, ovakav postupak bio itekako i medijski propraćen; ključno je da je istom odlukom kojom je učinjena izmjena krivičnog zakona odmah određen i datum stupanja na pravnu snagu, što ispunjava standarde predvidivosti, jer nema arbitrarnosti/proizvoljnosti u tumačenju od kada vrijedi učinjena izmjena, navodi se.
Apelaciono vijeće podsjeća da načelo vladavine prava nije ograničeno samo na formalno poštovanje ustavnosti i zakonitosti, nego zahtijeva da svi pravni akti (zakoni, propisi i sl.) imaju određeni sadržaj, odnosno kvalitet primjeren demokratskom društvu, tako da služe zaštiti ljudskih prava i sloboda u odnosima građanina i tijela javne vlasti u okviru demokratskog političkog sistema.
“U vezi s tim, standard kvaliteta zakona traži da pravna norma bude dostupna licima na koja se primjenjuje i da je za njih predvidljiva, odnosno dovoljno precizna da isti mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze do stepena koji je razuman u datim okolnostima, kako bi se prema tome mogli i ponašati, što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Stoga, kada se predmetna situacija sagleda sa aspekta prethodno izloženog, ovo Vijeće zaključuje da su ispunjeni kriteriji predvidivosti i dostupnosti pravnog propisa suprotno kojem je optuženi postupao.
Sumnja o momentu stupanja na snagu, koju odbrana nameće, Vijeće ocjenjuje kao bezrazložnu i neargumentovanu, obzirom da je Visoki predstavnik u BiH imao pravo i mogućnost, koji mu Aneks 10 garantuje, da takvu odluku/propis nametne, te da odredi i datum stupanja na snagu istog propisa, kako je i urađeno.
“Time je svoju odluku učinio valjanom, dostupnom te u vremenskom kontekstu primjene potpuno predvidivom, pri čemu je iz činjenične strane predmeta, optuženom očigledno bilo poznato da postupa suprotno donesenom propisu, koje ponašanje je i htio, zadržavajući svoje jednostrano viđenje državnog sistema, što ga ne eskulpira od odgovornosti. Vijeće podsjeća da je upravo u ovom kontekstu prvostepeni sud pravilno cijenio govor optuženog na Kozari (DTR-10c), na strani 103. pobijane presude, te pravilno zaključio da je optuženi prije počinjenja krivičnog djela zaista znao da je Odluka Visokog predstavnika sa Zakonom objavljena te je bio upoznat sa sadržajem tog Zakona, navodi se.
