Britansko-ruski disident i protivnik Vladimira Putina, oslobođen u najvećoj razmjeni zatvorenika od Drugog svjetskog rata, opisao je brutalne uvjete kojima je bio izložen tokom 11-mjesečnog zatočeništva u Sibiru. Vladimir Kara-Murza (43) osuđen je na 25 godina zatvora jer je javno govorio protiv ruske agresije na Ukrajinu. Kad je zatvoren, u maloj ćeliji je provodio i do 23 i po sata dnevno.
Kara-Murza je odslužio dvije i pol godine prije nego što je pušten u augustu, a sada je opisao kroz kakvu je muku prolazio, kako je ‘razgovarao sa zidovima‘ svoje ćelije te da je u jednom trenutku ‘prestao shvaćati što je stvarno, a što nije‘.
Ovaj aktivist obrazovan na Cambridgeu rekao da je njegova razmjena zapravo bila ‘misija spašavanja života‘. Smrt svog kolege disidenta Alekseja Navaljnog u zatvoru u veljači, nazvao je ubistvom koje je orkestrirao Kremlj.
‘Mentalno, psihološki, emocionalno, samo biti zaključan u ormaru dan za danom, sedmicu za sedmicom, mjesec za mjesecom, bez ikakvog pozdrava s bilo kime, stvarno, stvarno nije lako‘, rekao je za Independent.
‘Nakon otprilike dvije ili tri sedmice, vaš um se stvarno počne igrati s vama. Počinjete zaboravljati riječi. Počinješ zaboravljati imena. Počinjete govoriti zidovima. Prestaješ razumjeti što je stvarno, a što imaginarno.‘
Kara-Murza je uhapšen u Moskvi u aprilu 2022., dva mjeseca nakon što je Putin izvršio invaziju na Ukrajinu, jer je širom svijeta govorio o ratnim zločinima ruskih snaga protiv civila.
Svoje suđenje je nazvao namještenim i usporedio ga sa Staljinovim suđenjima tokom diktatorove brutalne vladavine. Osuđen je na 25 godina zatvora u Sibiru, što je najduža kazna izrečena političkom zatvoreniku od raspada Sovjetskog Saveza.
Ovo nije prvi put da se Kara-Murza našao na meti Putinovog režima. Kremlj ga je navodno pokušao otrovati 2015., a zatim ponovno 2017., što je natjeralo njegovu suprugu Evgeniju da s njihovo troje male djece pobjegne u SAD.
Kara-Murza je oba puta nakon trovanja bio u komi i skoro umro. To je oštetilo njegove živce, pa sada pati od polineuropatije i ne osjeća prste na rukama i nogama. Ljekari su rekli su da mu je potreban svježi zrak, šetnje i liječenje kako mu se stanje ne bi pogoršalo. Njegov advokat Vadim Prohorov kaže da su mu tada dali još samo tri godine života.
No, umjesto svježeg zraka, Kara-Murza je poslan u zatvor u Omsku u Sibiru gdje je skoro stalno boravio u maloj ćeliji, osim pola sata dnevno kad mu je bila dozvoljena šetnja po zatvorskom krugu.
‘Niko ne može preživjeti 25 godina u ruskom gulagu, pogotovo nakon dva trovanja kroz koja sam prošao. Bila je to smrtna presuda‘, rekao je nakon razmjene zarobljenika u kojoj je oslobođen i reporter Wall Street Journala Evan Gershkovich, zajedno s još 16 zarobljenika.
Kremlj je zauzvrat primio osam Rusa, uključujući FSB-ovog ubicu Vadima Krasikova, osuđenog u Njemačkoj za ubistvo Čečena Zelimkhana Khangošvilija 2019.
Kara-Murza je rekao da je psihička tortura s vremenom postajala sve gorom. Zatvorski čuvari, njegov jedini kontakt s vanjskim svijetom, kažnjavali su ga za manje prekršaje poput otkopčavanja gornjeg dugmeta ili skidanja šešira dok je bio vani. Vodili su evidenciju o tome koliko je bio ‘neobuzdan‘, a često bi ga na prevaru naveli da počini neki prekršaj samo kako bi ga mogli kazniti.
Tako je jednom kažnjen jer nije ustao u 6 ujutro, kada zatvorenici moraju započeti dan. Ali stražari su isključili alarm, a zatvorenicima nije bilo dopušteno imati satove u ćelijama. U januaru je Kara-Murza nestao iz kažnjeničke kolonije IK-6 i ponovno se pojavio nekoliko dana kasnije u obližnjoj kaznenoj koloniji IK-7 – jednom od najrestriktivnijih zatvora u zemlji.
Vlasti su tada tvrdile da je to kazna za Kara-Murzino ‘dosljedno kršenje pravila izdržavanja kazne‘.
Do tog trenutka već su mu bila smanjena prava telefoniranja i onemogućen razgovor s vanjskim svijetom. Njegov posljednji poziv porodici bio je u decembru 2023., ograničen na 15 minuta. Njegova žena je svakom od njihovo troje djece dala po pet minuta razgovora s ocem, te tako propustila priliku da i sama s njime popriča. Koristila je štopericu kako bi osigurala da svako dijete ima jednako vremena za razgovor sa svojim ocem. Razgovarao je s njima u samo tri navrata 2023. godine.
Kada je premješten u IK-7, nije više smio telefonirati. ‘Moja porodica, moja žena i moja djeca, pate samo zato što nose isto ime kao ja, samo zato što su moja porodica‘, rekao je. Sa suprugom i djecom više nije razgovarao sve do sredine jula ove godine, a do tada je propustio dan mature svoje kćeri i 20. godišnjicu braka.
U zatvoru je bio prisiljen svaki dan se probuditi u 5 ujutro i gurnuti svoj krevet uza zid, gdje bi ostao do 21 sat kada bi se svjetla ugasila. To je bilo zato što čuvari nisu dopuštali zatvorenicima da tokom dana legnu na krevet.
90 minuta dnevno je dobio olovku i papir kako bi se mogao dopisivati s advokatom i pisati strogo cenzurirana pisma svojoj supruzi. Ostatak vremena čitao je jednu od dvije knjige koje mu je bilo dopušteno držati u ćeliji. Odabrao je udžbenik španskog jezika – učenje jezika bio je savjet koji mu je predložio njegov idol, sovjetski disident Vladimir Bukovski – ili Bibliju, koja je, kaže, bila ključna za njegovo preživljavanje.
Svaki su ga dan podsjećali koliko će još morati provesti u zatvoru.
