Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij kazao je u petak kako je ruski dron pogodio ‘sarkofag’ na razrušenoj nuklearnoj elektrani Černobil. Iz hitnih službi Ukrajine poručuju kako je nivo radijacije ostao normalan.
“Ruski dron s eksplozivom pogodio je sklonište (kupolu) koje štiti svijet od radijacije na uništenom 4. reaktoru. Betonsko sklonište koje prekriva reaktor je oštećeno. Nivo radijacije nije porastao i stalno se prati. Prema prvim procjenama, šteta na skloništu je značajna”, kazao je Zelenskij i dodao da se Putin ne priprema za pregovore, već za obmanjivanje svijeta…
Nastave li Rusi granatirati Černobil strahuje se od nezamislive katastrofe, poput one koja je pogodila svijet 26. aprila 1986. godine, 28 minuta iza ponoći, piše Express.
U obližnjem gradu Pripjatu u kojem je živjela većina zaposlenika iz Černobila sve je bilo mirno, kao i oko same nuklearke. Prošla je ponoć. Tada se začula eksplozija koja je zvučala kao probijanje zvučnog zida. Tlo se zatreslo, pogodio ih je udarni val, a oni su u šoku promatrali kako se iz uništene nuklearke diže crni dim, a krhotine svega lete zrakom.
Nakon što se raščistio dim veliki stub svijetla krenuo je u visine i nestao u oblacima.
Osjetljivo i neobično fosforesciranje nastalo je zbog radioaktivne ionizacija zraka, što je bio gotovo siguran znak da je nuklearni reaktor otvoren. Eksplozija koja se 26. aprila 1986. godine dogodila u ovoj nuklearnoj elektrani i danas ostaje najveća katastrofa u historiji ovakvih postrojenja. Černobilska katastrofa. Oko 30 radnika i članova službi koji su izašle na teren poginuli su od aktivne radijacije i bolesti izazvanih njima ubrzo nakon eksplozije.
Životi ljudi koji su radili i živjeli u blizini promijenjeni su zavijek, no razmjeri katastrofe izašli su iz granica obližnjeg grada Pripjata. Radioaktivna prašina najviše je pogodila zdravlje stanovnika susjedne sjeverne Bjelorusije, no ubrzo se proširila cijelim područjem od Čehoslovačke do Japana. U tri decenije nakon eksplozije na hiljade ljudi umrlo je od različitih oblika tumora, a procjene se kreću od 4000 do stotine hiljada pogođenih radijacijom.
Autor ovog članka objavljenog na Daily mailu, nekoliko godina je proveo istražujući arhive, obavio niz intervjua s brojnim očevicima, a sve u pokušaju da poveže mozaik onoga što se događalo prije i poslije katastrofe. Priča je to o hrabrosti i sebičnosti, no prije svega i nesposobnosti, korupciji i moralnom propadanju koje je u konačnici dovelo do uništenja cijelog Sovjetskog Saveza.
Uzrok nesreće su nesiguran dizajn nuklearnog reaktora i ljudska pogreška, što je već poznato. Kako piše autor, u nekim okolnostima reaktori u Černobilu osjetljivi su na lančanu reakciju, što je isti proces koji se događa kao u srcu atomske bombe. U Lenjingradu je 1975. godine napravljena studija koja je pokazala kako nesreća nije samo mogućnost, već vjerovatnost, pa čak i u slučaju uobičajenih svakodnevnih zadataka.
No više od decenije Sovjeti su takve pogreške u dizajnu držali u strogoj tajnosti. Ova kataklizma je zapravo nastala iz planske ekonomije i same komunističke birokracije, smatra autor. Katastrofu u Černobilu tako je bilo gotovo nemoguće izbjeći s obzirom na niz krivotvorenih statističkih podataka, nedovoljnu osobnu odgovornost, strah od iznošenja loših vijesti nadređenima, i niza privilegiranih članova komunističke partije uljuljkanih u svoju prividnu ali snažnu moć.
U petak 25. aprila 1986. godine u 23:55 sati atmosfera je bila napeta, test sigurnosti koji je trebao završiti poslije podne još nije ni počeo. Kontrolna soba četvrtog reaktora bila je velika, bez prozora, sa poliranim kamenim podom i niskim spuštenim stropom. U zraku se mogao osjetiti miris cigareta.
Cilj testiranja bio je provjeriti mogu li vodene pumpe koje su hladile jedan od četiri reaktora raditi i u slučaju potpunog izostanka struje. U tako ozbiljno opasnoj situaciji dovod struje koja pokreće te pumpe i pokreće strujanje vode bio bi prekinut. Njihovu funkciju preuzeli bi generatori u slučaju nužde no za njihovo uključenje trebalo bi proći nešto vremena. Možda čak i toliko puno da započne katastrofalno pregrijavanje i početak topljenja jezgre.
Taj test je trebao biti proveden i prije nego što je započeo s radom u prosincu 1983. godine, no kako su čim prije željeli završiti radove i tako ostati u okviru zadanih im rokova, testiranje su jednostavno preskočili. U kontrolnoj sobi bila je četveročlana ekipa, zapovjednik smjene i tri operatera koji su sjedili za pločama sa prekidačima, gumbima, mjeračima, svjetiljkama i alarmima.
Nešto nakon ponoći iz elektroenergetske mreže u Kijevu dali su im zeleno svjetlo pa je kontrolna soba počela polako smanjivati količinu energije koju je generirao reaktor. Za instrumentima je bio 25-godišnji Leonid Toptunov koji je na poslu bio tek dva mjeseca. Dobio je jako veliki zadatak i veliku odgovornost, voditi reaktor tijekom zatvaranja dotoka struje, po prvi put u svom životu.
Činilo se kako je riječ o jednostavnom testiranju, operator bi pritisnuo dugme i tako smanjio dotok energije u pumpe i simulirao ono što bi s moglo dogoditi u trenutku nestanka struje. Samo nekoliko trenutaka kasnije trebali su se uključiti generatori voda bi opet počela cirkulirati.
No tada je Toptunov u 00:28 učinio veliku pogrešku pa je računar počelo smanjivati snagu izvan njegove kontrole. Uključilo se niz alarma, no nikako nije mogao zaustaviti pad svega. Za dvije minute približavali su se granici nule, pa je tako isključio reaktor i prije nego je testiranje započelo.
U tom trenutku proces je trebao biti zaustavljen, no nije. Umjesto toga naređeno je da bi se snaga trebala povećati još jednom i pripremiti za testiranje, a reaktor je već postao potpuno neupotrebljiv. Bilo je 1:22 i u kontrolnoj sobi vladao je mir, sve je trebalo biti gotovo za nekoliko sekundi. No tada je započelo testiranje, i svaki pa čak i maleni nedostatak u dizajnu pretvorio se u smrtonosni spoj.
Voda koja je prolazila kroz jezgru kretala se sporije i postajala sve toplija, i sve se više nje pretvaralo u paru. Reaktivnost se dodatno povećala, oslobađajući više topline i tako stvorila i više pare. Nakon 36 sekundi test je završen, i stigla je naredba da se reaktor ugasi. No bilo je već kasno, u dubini reaktora reakcija je već započela i nije se mogla zaustaviti. Topljenje jezgre nuklearnog reaktora počelo je.
Oglasili su se razni alarmi, svjetla su počela bljeskati crvenim upozoravajućim svjetlima, a Toptunov je zavikao: Strujni udar!
Zgrada je počela vibrirati a reaktor je uništavao sam sebe, za tri sekunde njegova snaga se povećala za sto puta. Začuo se glasan prasak. Temperatura unutar reaktora povećala se na 4,6500 stepeni, gotovo kao i na površini Sunca. Eksplozija od 60 tona TNT-a porušila je gornje zidove reaktorske dvorane i odbacila betonski poklopac od 2000 tona u zrak poput novčića.
