Milorad Dodik, predsjednik RS-a i SNSD-a u jalovom pokušaju da se predstavi zaštitnikom Ustava BiH, na koji je do sada bezbroj puta nasrnuo, danima kao „pokvarena ploča“ ponavlja da visoki predstavnik nema pravo donositi zakone, nego da to jedino može učiniti Parlamentarna skupština BiH.
Sada mu se u takvom narativu pridružio Marinko Čavara, HDZ-ov zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.
Nije neočekivano da se Čavara, osoba s američke „crne liste“ pridružio zaštiti Dodika i SNSD-a poput njegovog predsjednika Dragana Čovića, koji sve čine da što više amortiziraju sve Dodikove greške i grijehe i da i njega i njegov SNSD spase od bilo kakve odgovornosti , ma što god oni učinili.
Međutim, Raport podsjeća sve one koji negiraju pravo bilo kojem visokom predstavniku u BiH da donosi i mijenja zakone, da je Ustavni sud BiH to pitanje razriješio još prije 25 godina.
Čavara bi primjerice trebao znati da su tadašnja dvojica sudija iz FBiH čiji je izbor podržao HDZBiH glasali za odluku u predmetu U9/00 kojom je Ustavni sud BiH potvrdio da se zakoni koje donese visoki predstavnik moraju smatrati zakonima Bosne i Hercegovine.
Naravno da Dodik i Čavara sigurno znaju za ovakvu odluku Ustavnog suda BiH i da je namjerno prešućuju kako bi u ionako napetu situaciju u BiH, koju je izazvao prvenstveno Dodik sa svojim SNSD-om dodatno pogoršavali, što je nedopustivo.
Zato, i njih i cjelokupnu javnost koju „bombarduju“ svojim spinovima treba podsjetiti da je u februaru 2000. godine, znači prije četvrt vijeka iz Republike Srpske propao pokušaj da ospore pravo tadašnjem visokom predstavniku Wolfgangu Petritschu da donosi zakone.
Naime, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je, 13. januara 2000. godine, Zakon o državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine. Zakon je objavljen u “Službenom glasniku” BiH26. januara 2000. godine.
Petritsch je nametnuo taj zakon, jer ga PSBiH zbog opstrukcija iz RS-a nije htjela usvojiti.
Već 7. februara jedanaest članova Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz entiteta RS podnijeli su Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti državnog Zakona o državnoj graničnoj službi.
Podnosioci zahtjeva su tada naveli da visoki predstavnik nema normativnih ovlasti da nametne zakon u slučaju da ga ne izglasa Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine i tvrdili su da mu niti Aneks 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti glava XI/b 2. Bonske deklaracije, ne dodjeljuju normativne ovlasti.
Vidi se da ova „mantra“ koju sada od Dodika i vladajućih režima u RS-u postaje prihvatljiva i za HDZBiH.
Međutim, u obrazloženju svoje odluke Ustavni sud BiH je još prije 25 godina oborio ovu tezu koju Dodik i njegovi sljedbenici pokušavaju održati u životu i danas.
Ustavni sud BiH je znači još 2000.godine godine u svojoj odluci naveo da iako ovlasti visokog predstavnika nisu podložne kontroli Ustavnog suda BiH, zakoni koje on donese su važeći.
Evo šta između ostalog stoji u odluci Ustavnog suda BiH od prije 25 godina.
„Uzimajući u obzir sveukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, pravni status Visokog predstavnika, kao predstavnika međunarodne zajednice, nije izniman, već su slične funkcije poznate iz drugih zemalja u specijalnim političkim okolnostima. Akti koje su donosile međunarodne vlasti su često bivali donošeni u ime država pod kontrolom.
Takva situacija se svodi na neku vrstu funkcionalne dualnosti: jedna vlast jednog pravnog sistema interveniše u drugom pravnom sistemu, čime njene funkcije postaju dualne.
Isto vrijedi i za Visokog predstavnika: međunarodna zajednica mu je povjerila posebne ovlasti i njegov mandat je međunarodnog karaktera.
U konkretnom slučaju, Visoki predstavnik – čije ovlasti koje proizilaze iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonske deklaracije, nisu podložne kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlasti – je intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti.
U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon, koji je on donio, je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine.
