Sunce teško visi nad središnjim Irakom u kasno poslijepodne, obasjavajući ruševine Babilona svjetlom i vrelom. Prašina se podiže s tla u mekanim oblacima, noseći blagi miris koji djeluje stariji od samog vremena. U tom trenutku grad se čini i praznim i vječnim, a njegovu tišinu prekida tek hod nekoliko putnika koji su došli stati u otiske koraka kraljeva.
Nekada je Babilon bio dragulj Mesopotamije, grad koji je dao ime cijelim epohama — Starobabilonskom, Srednjebabilonskom i Novobabilonskom periodu. Ovdje je vladao Nabukodonosor II, ovdje su građeni kolosalni hramovi i palače, a pjesnici i hroničari zamišljali jedno od Sedam svjetskih čuda starog doba: Viseće vrtove. Danas, upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, ali i dalje ugrožen, Babilon postoji u osjetljivoj ravnoteži između veličanstva i propadanja.
Hodati kroz Babilon znači koračati slojevima mita i sjećanja. Prvo što dočekuje mnoge posjetioce jeste rekonstruirana Ištarina kapija, čija je duboko plava površina nekada bila ukrašena lavovima i zmajevima u zlatnom reljefu. Iza nje se pruža Procesionalni put, ceremonijalna cesta kojom su prolazile kraljevske povorke, poput Akitu Nove godine — za koju se kaže da je jedno od najstarijih svjetskih slavlja.
Ovdje je Nabukodonosor II, koji je vladao od 605. do 562. godine prije nove ere, ostavio svoj pečat u historiji. Gradio je palače i hramove zapanjujućih razmjera, proširio gradske zidine i ostavio natpise koji i danas svjedoče o njegovoj moći. Ogromna zigurat Etemenanki — za koju neki vjeruju da je inspirisala biblijsku Kulu babilonsku — nekada je dominirala horizontom.
A tu su i Viseći vrtovi. Antički grčki i rimski pisci opisivali su ih kao raskošni raj terasa prepunih zelenila, navodnjavanih domišljatim pumpama koje su podizale vodu iz Eufrata. Prema legendi, Nabukodonosor ih je podigao za svoju kraljicu Amitis, koja je čeznula za šumovitim planinama svoje domovine.
Za iračkog arheologa Amera Abdulrazzaka, vrtovi su više od mita. „Potvrđujem da su Viseći vrtovi Babilona postojali,“ kaže za CNN. Oni su, dodaje, „stvarnost koja odražava ljepotu, veličinu i kreativnost mezopotamskog inženjera i umjetnika, babilonskog graditelja, te veličinu kralja i vlasti u Babilonu.“
Abdulrazzak vjeruje da su se vrtovi nalazili na današnjem arheološkom lokalitetu na obali Eufrata, u blizini grada Hillaha, oko dva sata vožnje južno od Bagdada.
Drugi pak upiru u Ninivu, stotinama milja sjevernije, kao moguće mjesto. Ali za putnike koji stignu u Babilon, rasprava je sporedna. Stojeći usred ruševina, lako je zamisliti terase obrasle vinovom lozom, vodopade koji se spuštaju niz kamene stubove i žamor života u gradu na vrhuncu slave.
Uprkos godinama sukoba i nesigurnosti u Iraku, Babilon nastavlja privlačiti strane putnike, doduše u brojevima daleko manjim od nekadašnjih. U 2024. godini lokalitet je posjetilo 49.629 ljudi, od čega 5.370 stranaca, navodi Direkcija za starine i baštinu u Babilonu.
Jednog ljetnog poslijepodneva troje posjetilaca lutalo je njegovim stazama. Među njima i Gianmaria Vergani, 35-godišnjak iz Milana, kojeg fascinacija Visećim vrtovima prati od djetinjstva. „Čekao sam cijeli život da stanem ovdje,“ rekao je CNN-u.
Vergani je proveo mjesece u pripremi, proučavajući mape i historiju prije nego što je odletio u Bagdad. Na svom putu posjetio je i Taq Kasru — dvomilenijumski veliki luk Ktezifona — jugozapadno od iračke prijestolnice, prije nego što se spustio južnije do Babilona, odlučan da vidi ruševine vlastitim očima.
„Kad sam na početku ture ugledao Ištarinu kapiju, bio sam preplavljen osjećanjima,“ rekao je drhtavim glasom. „Nevjerovatno je pomisliti da su prije hiljada godina ljudi hodali ovim istim putevima. Kad sam stigao na lokalitet, osjetio sam kao da mi se san konačno ostvario.“
Njegovo poštovanje dijele mnogi koji se odluče na ovo putovanje. Babilon nije mjesto za površni turizam; to je hodočašće, prilika da se zakorači u priče koje su oblikovale civilizacije.
Ali Babilon je i mjesto u nevolji. Prilaz drevnom gradu odaje kontraste: glavni put oko ruševina je u solidnom stanju, ali ulice koje do njega vode su oštećene i ispucale. Unutar lokaliteta staze su obrasle korovom, zapuštene biljke probijaju se kroz pukotine, a smeće je razbacano među kamenjem. Opušci i plastične boce leže po dvorištima u kojima su nekada kraljevi primali strane izaslanike.
Objekti su rijetki. Toaleti postoje, ali tek nakon kućice za prodaju ulaznica kod Ištarine kapije. Hotela u blizini nema, pa posjetioci moraju putovati daleko do smještaja. Oznaka je malo; bez vodiča, lako je izgubiti se među zidovima i odajama.
Lokalni vodiči trude se da gostima prikriju razočaranje, vodeći ih čišćim rutama i predstavljajući ruševine u najboljem svjetlu. Ali za samostalne putnike zapuštenost je očigledna. Gradu je hitno potrebna temeljita obnova i briga.
Raed Hamed Abdullah, direktor Direkcije za starine i baštinu Ministarstva kulture u Babilonu, priznaje težinu problema. „Cijeli arheološki lokalitet ima samo četiri radnika na čišćenju,“ objašnjava. „Ponekad i čuvare zamolim da pomognu. To su pojedinačni napori koje činimo iz ljubavi prema gradu. Nadamo se da će iračka vlada izdvojiti dovoljno sredstava za brigu o Babilonu.“
Za sada je ozbiljna podrška za svakodnevno održavanje ograničena. Regionalne vlasti obezbjeđuju tek djelomičnu brigu, dok širi razvoj — od turističkih objekata do adekvatne konzervacije — ostaje zarobljen u pravnim i političkim preprekama.
Ožiljci Babilona nisu samo posljedica starosti. Njegove ruševine više puta su oblikovane od strane modernih vladara i vojski.
U 1980-im Saddam Hussein pokrenuo je ambicioznu obnovu Babilona, očito videći sebe kao nasljednika Nabukodonosora. Cijeli zidovi obnovljeni su novim ciglama utisnutim njegovim imenom. Ogromna palača izrasla je u blizini, njene terase nadvijene nad ruševinama kao demonstracija moći, a ne očuvanja.
