AC/DC ne treba predstavljati, pioniri, velikani, legende, koji god epitet ili superlativ im prišijete nećete pogriješiti, a objava njihove turneje u muzičkom svijetu ima težinu one svjetskog nogometnog prvenstva u onom paralelnom nogometnom, da se prilično aktualno izrazimo, kao nekog osrednjeg praznika.
U prilog tome ide i spektakl na nemalom Ernst Happel stadionu u Beču koji je jedan od dva datuma kojima će napuniti to zdanje na ovoj turneji.
PWR UP turneja, na krilima “POWER UP” albuma iz 2020. godine, njihova je svojevrsna proslava pedesete godišnjice postojanja i grmljavine, uzevši u obzir česte početne promjene u postavi, prvu javnu svirku benda i dolazak legendarnog Bon Scotta za stalak mikrofona, što su nam sinoć potvrdili konfeti i vatromet. Za glazboljupce to znači “best of” set lista s presjekom karijere i uspješnicama koje malo tko bilo gdje u svijetu neće prepoznati.
Izazovna uloga zagrijavanja publike pred velikanima, publika koja često zna biti vojnički vjerna i isključiva, u ovom slučaju zapala je The Pretty Reckless. Prilično jednostavan bazičan pristup glazbi, bez puno filozofije, romantičan i provokativan, poigravanje pauzama u pjesmama, pokazali su kako se uz samo par jednostavnih akorda, dobrih ideja i rifova može stvoriti dosta zanimljivih glazbenih figura. Glazba tehnički slična zvijezdama večeri, ali izgrađena na potpuno drugačijem pristupu učinila mi se kao dobar odabir za uvod. Ples Taylor Momsen i mazno i provokativno kretanje i izvijanje po bini, poput mačke, nisu odmogli,
Oko sredine nastupa, uz “Sweet Things” uspjeli su jače pokrenuti publiku, kao i s “Witches Burn” koju je Momsen posvetila lijepim Bečankama. Bolje su prošli i hitovi “Make Me Wanna Die”, “Heaven Knows” i njihova posljednja “Take Me Down” za koju je Mamsen uz pjevanje preuzela i ulogu ritam gitare. Sve u svemu solidan nastup koji baš i nije uspio jače pokrenuti publiku, više samo potaknuti znatiželju.
Uz uvodni video AC/DC izlaze na binu i kreću vatreno s “If You Want Blood (You’ve Got It)” i već druga, legendarna “Back in Black” zapalila je i raspjevala publiku, a euforija ne jenjava ni uz noviju “Demon Fire” po posljednjeg albuma. Besmrtna “Thunderstruck” digla je raspoloženje na potpuno novu razinu, prešli smo stratosferu, a i malo koji mobitel nije bio u zraku u “video” modu – moderni pokazatelj vrhunca raspoloženja, sve što se ponovilo i na “Hells Bells”.
Obrazac se nastavlja svakom sljedećom pjesmom, manji hitovi malo primiruju publiku, a legendarni stariji hitovi pokreću erupcije euforije. Malo je i zabrinjavajuće gledati Australce kako na bini ne posustaju i ne daju se, a među pjesmama, refrenima i stihovima hvataju zrak, posebno Brian Johnson, Angus i Steve Young, što je samo potvrda njihove predanosti i uživljenosti, i izaziva poštovanje. Ali i osmjeh i zadovoljstvo na licu Johnsona bilo je nemoguće ne zamijetiti. Rasvjeta je nevjerojatno upečatljiva i učinkovita u praćenju nastupa, potpuni audio vizualni doživljaj, piše Muzika.hr.
Od prvih taktova “You Shook Me All Night Long” pa do samog bisa ludnica više ne popušta, nema odmora i mokri smo i od znoja i piva koje se znalo naći u zraku, jedino je pred bis “Let There Be Rock” dug Angusov solo okrunjen konfetima na kraju dao publici malo prilike za predah. Iza kratke pauze na bisu su nas dočekale još dvije legendarne “T.N.T” i “For Those About to Rock (We Salute You)” koja je uz pucnje iz topova s bine i vatromet završila ovaj slobodno možemo bez pretjerivanja reći bombastičan nastup. I sinoć su se čvrsto držali set liste ove turneje, mada moram priznati i dalje se čudimo što svirku nisu krenuli s bisom s kojim su ju završili, samo s obrnutim rasporedom, ali eto.
Na danas davnoj “Black Ice” turneji binu je krasilo puno manje video ekrana i razne rasvjete, imali su ogromnu lokomotivu, čini mi se zvono puno veće nego sinoć i legendarnu bujnu Rosie na napuhivanje koja je popunila gotovo trećinu bine i jašila lokomotivu, dok je sinoć sve bilo moderno, video, led, digitalno, video moćne jureće lokomotive, 3D video Rosie, ali što je najvažnije užitak i zadovoljstvo spektaklom ostali su isti.
Izrazito vatren ali i zahtjevan nastup, sinoć se pokazalo više za sastav nego za publiku, preko 2 sata prave žive svirke. Legendarni osnivač Malcolm već neko vrijeme nije s nama, Johnson se vratio, ali pitanje je koliko će još ova lokomotiva moći ovom brzinom i žestinom. Možda vam je ovo posljednja prilika uskočiti na ovaj voz, a isplati se, i ima još datuma koji su dostižni kao sinoćni Beč. Kažu kako je bolje žaliti za nečim što ste učinili nego za nečim što niste, vi odlučite za sebe. Ako ste i polovično pratili AC/DC apsolutno preporučujemo ovu odličnu svirku i predstavu.
