Pjer Žalica, reditelj koji je potpisao neke od naših najboljih poslijeratnih filmova, već izvjesno vrijeme je nestao iz javnosti. Sve više vremena sa suprugom Jasnom provodi stotinjak i nešto kilometra južnije od Sarajeva, nije eksponiran kao neke njegove kolege, a opet je angažiran u akciji spašavanja bh. filma… Ove godine je proslavio 60. rođendan, a to je vrijeme za svojevrsnu životnu inventuru…
Sve su to pitanja na koja je Žalica odgovarao u veoma otvorenom intervjuu za Raport.
U pripremi intervjua ste me pitali šta je tema. Ne mislite li da je čovjek koji stoji iza filmova „Kod amidže Idriza“ i „Gori vatra“, uvijek zanimljiva tema?
Vjerujem, ne nužno. Autor zanimljivog i važnog djela može biti nezanimljiv, dosadan, naravno i to može biti tema, kako je neko ko je napravio nešto zanimljivo tako nezanimljiv… U svoje ime, volio bih da je to moj slučaj, da su filmovi i dalje zanimljivi, a da ja nikoga ne zanimam. Što sam stariji, to mi više prija. Sa druge strane, vaše pitanje je veliki kompliment, lagao bih da kažem da to ne godi. Hvala vam.
Imam dojam da ste se malo povukli iz javnosti već izvjesno vrijeme? Da li Vam je svega preko glave ili možda daleko od očiju javnosti pripremate nešto novo?
Iza činjenice da me nema u medijima ne stoji neka odluka, strategija, nije neki stav, naprosto stvari koje radim nisu još u fazi da su medijski zanimljive, a o dnevno-političkim događajima izbjegavam javno da govorim, mislim da nisam više u tim godinama, snazi, da svakom loncu budem poklopac. Opet, ne izbjegavam da dam ili podijelim mišljenje o raznim temama ako me neko pita, drži do mog mišljenja ili stava, ali to je sve manje kroz medije. Kad napravim nešto vrijedno pažnje, onda će se možda i pričati o tome.
Kako sam čula sve više vremena provodite u Hercegovini. Napuštate li možda Sarajevo?
Provodim dosta vremena u Hercegovini. To je kraj koji sam otkrio, dosta kasno, kad sam radio na turističkim spotovima za Bosnu i Hercegovinu. Znao sam Mostar, naravno, i mjesta na putu ka moru, ali od tog vremena sam Hercegovinu počeo upoznavati, i toliko je zavolio da sada dijelom dole živim. To je magična zemlja, čvrsti ljudi, sve je u jakom kontrastu, intenzivno, jarko, to je naša Toskana. Ali, i pored činjenice da sam se razvio u djelomično naturaliziranog Hercegovca, ja sam, ipak, neizlječivi Bosanac, Sarajlija, koji zna, osjeća, da se Sarajevo ne može napustiti. Niti ga želim napuštati. Sarajevo je moja rodna kuća, i tako će ostati do kraja.
Rediteljice i reditelji, i Vi među njima, skrećete pažnju na status kinematografije. Prijeti li bh. filmu smrt?
Učinjen je niz pogrešnih poteza, u svim segmentima proizvodnje, distribucije, promocije i edukacije u oblasti AV medija i umjetnosti. Svaki od njih pojedinačno je poguban, a kamoli svi zajedno. Razlog takvih poteza može biti neznanje, ali i namjera. Ili oboje. Nadam se da je ipak loša procjena u neznanju iz najboljih namjera, ali… sumnjam da je tako. Oni koji odlučuju, po ustaljenoj političkoj praksi, radije slušaju savjetnike iz svojih stranaka, nego akademsku i profesionalnu zajednicu, koja je našu kinematografiju učinila uspješnom. Najveći i najbrojniji uspjesi su uvijek bili u periodima kada je politika imala povjerenje u najuspješnije profesionalce i akademsku zajednicu. Sada je situacija takva da imam osjećaj da strašno nerviramo političare, da nas ne vole ni vidjeti a kamoli čuti. To mi je jako žao, jer bi trebali imati isti cilj, učiniti naš život boljim, ambijent ugodnijim, i tu sliku širiti u svijet, jer ljudi vole da sarađuju, budu prijatelji, dive se, zadovoljnim, naprednim ljudima i društvima. Mi to nismo. A prije rata smo bili ‘Land of Champions’ (zemlja šampiona), u ratu ‘Land of the brave’ (zemlja hrabrih), i svijet nas je volio. Danas nas ne voli niko, samo nas ‘lože’ i zloupotrebljavaju bitange. Nekada je ovdje primitivizam bio ironijski umjetnički izraz, a danas je surova stvarnost. To je tako. Ipak, kinematografija, kao i sve druge umjetnosti neće umrijeti, jer je umjetnost sam život, jer je besmrtna. To možete da ne volite, da gušite, ali ne možete da ubijete. To smo dokazali više puta.
Plaši li Vas svijet u kojem živimo? Pratite li uopće zbivanja?
Užasava me svijet u kojem živimo. Užasava me što tako očito hrlimo u bezdan i ne želimo da se zaustavimo. Čini se da je teško razlučiti šta je dobro, a šta loše, i kao odgovor na očito zlo čini se još veće zlo. A nije tako teško razlučiti šta je dobro, a šta loše, i kad uočite šta je loše, treba čini samo suprotno tome i činit ćete dobro. Dobro treba činiti i po cijenu da zbog toga ispaštate. Jer to je jedini način da se spasimo. Znam da zvučim kao neki propovjednik, ne volim to, ali takvo je pitanje. Kraći odgovor bi bio: Da, pratim, da, plaši me, ali ne pristajem da to da mi strah diktira odluke ili bude opravdanje za loše odluke i postupke.
Je li tačno da među bh. rediteljima postoji rivalstvo koje i ne stoji baš na zdravim osnovama?
Rivalstvo koje počiva na nezdravim osnovama nije dobro, često je opravdanje za osrednjost, amaterizam, nestručnost. Djelomično sam rekao svoj stav o tome u odgovoru na pitanje prijeti li bh. filmu smrt. Takva vrsta nadmetanja i nametanja može generisati generalno loše stvari, za sve. Dok god mjera stvari nije kvalitet, stručnost i predanost, razni će se problemi javljati, pa i nezdravo takmičenje u nečemu što uopšte nije takmičenje, poput umjetnosti, filma. Nije to samo naš specifikum. Filmska proizvodnja u Evropi se utemeljila na osnovama koje su poprilično bizarne. Mladi ljudi idu sa festivala na festival, kroz razne konkurse, stručne radionice, pitching panele, raznorazne kolektivne procese pokušavaju obezbijediti kvalitet i produkciju svojih filmova. To je u suprotnosti sa samom suštinom umjetnosti, kao autorskog, individualnog čina. Onda se stvaraju, nekada i nesvjesno, klanovi, grupe, lobiranja, anamorfna zajednica birokratske hobotnice koja se naziva platforma za razvoj filmova… Ne znam, to mi se čini loše, ali je, naprosto, realnost koju većina filmadžija prihvata, pa i u Bosni i Hercegovini. Mislim da ljude treba pustiti da rade svoje filmove i podržati ih, u svojim sredinama, dovoljno snažno da što manje ovise od koprodukcijske kule babilonske i stručnih panela. Što se tiče mog odnosa sa kolegicama i kolegama, izuzetno cijenim i važne stvari sam napravio sa kolegama od kojih sam učio, sa kojima sam studirao i koje ja učim. Bez njih moj profesionalni put sigurno ne bi bio isti, važno je imati svoju zajednicu, što je ona uspješnija i kvalitetnija, to ste i vi.
Napunili ste 60 godina. Kada se osvrnete šta vidite iza sebe, a šta biste željeli sresti ispred sebe?
Mir. Samo mir i zdravlje. Onda se može napraviti sve drugo.
Jasna i Vi imate odraslog sina. Jeste li već u fazi kada priželjkujete unuke?
Nije mi primjereno da preko medija vršim pritisak na najbliže, ali sanjam da sam deda, ne samo po godinama.
Imate psa to je poznato. Šta on znači za Vas?
Ona je član obitelji, ravnopravan. Nekada mi je to zvučalo čudno, sada, koliko god je čudno, to je tako. Čovjek sa psom živi i razvija odnos najmanje 15.000 godina, a postoje arheološki nalazi stari i 40.000 godina. To je prvi odnos koji je čovjek razvio u simbiozu, tako da nije neobično da je ta veza tako jaka. Jedino pas smije da spava i jede u beduinskom šatoru, na engleskom dvoru, u Bijeloj kući… Pas pronalazi eksploziv, unesrećene ljude, vodi slijepce, pomaže djeci sa posebnim potrebama, ratnim veteranima, čuva stoku i imanje, i – neupitno nas voli. Kad mi je najgori dan, Nora mi pomogne.
