Panenka nije bio najbolji potez Colea Palmera protiv Tottenhama u nedjelju, iako je bio raskošan i odvažan i izveden s takvom vještinom i delikatnošću da je još uvijek lebdio u zraku kad se Fraser Forster digao s poda i gledao kako lopta završava svoje eterično putovanje.
Ne, bio je to trenutak izveden dok se još uvijek čekao rezultat, koji je djelovao kao slavlje izražaja i radosti, ali vrhunac Palmerove igre na stadionu Tottenhama morala bi biti sekvenca koju je započeo u 73. minuti Chelseajeve pobjede od 4-3 koja je krenula kada je Pedro Neto imao jednostavno dodavanje niz liniju.
Cole Palmer je bio leđima okrenut golu duboko u polovici Spursa, a kada se okrenuo, Micky van de Ven krenuo je prema njemu kao da ga želi zatvoriti. Van de Ven se zatim predomislio, kao što bi svaki razuman branič, i napravio je mjesta Destinyju Udogieju, koji je preuzeo dužnost da čuva Palmera.
Palmer je obradio mogućnosti. Pomaknuo je loptu unazad kao da je želi vratiti, što je Udogieja na djelić sekunde izbacilo iz ravnoteže i u tom djeliću sekunde Palmer je promijenio smjer lopte, gurnuo je pokraj lijevog beka Spursa i krenuo u smjeru korner zastavice.
Činilo se da bi to mogla biti slijepa ulica, a Palmer ne voli slijepe ulice, pa je oštro skrenuo prema vlastitom golu i zatim brzo presjekao, ostavljajući Udogieja da pluta u vodi, klateći se za njim.
Podsjetilo je to, što je najveća pohvala jer je to bio jedan od trenutaka Svjetskog prvenstva 2022., na razorni dribling Lionela Messija koji je uništio Joška Gvardiola u četvrtfinalnoj pobjedi Argentine nad Hrvatskom.
Cole Palmer nastavio je svoju impresivnu formu za Chelsea nakon što je dvaput zabio protiv Spursa.
Bilo je nijansi Lionela Messija u cijeloj Palmerovoj impresivnoj predstavi u sjevernom Londonu.
To Palmera ne čini novim Messijem, ali svejedno je bilo lijepo za vidjeti nekoga s takvom vrstom ambicije i takvom vrstom sposobnosti i takvom vrstom volje da radi nešto što se ne uklapa u kalup. Čak je i tračak Messija okus meda.
Pošto je Udogie ispao, Van de Ven je morao intervenisati. Nije prošlo posebno dobro. Palmer je krenuo u jednu, pa u drugu stranu dok je slalomirao prema šesnaestercu Spursa. Pape Sarr je razmišljao o tome da ga sruši, ali se predomislio. Yves Bissouma došao je pokušati pomoći. To je učinilo da bude Palmer protiv četiri braniča.
Palmer je privukao toliko igrača prema sebi da kada je njegov pokušaj da ubaci za Nicolasa Jacksona na gol odbijen Van de Venovom ispruženom kopačkom, nije bilo iznenađenje da je lopta pala na saigrača u prostoru. Enzo Fernández napravio je ostatak dobrim udarcem lijevom nogom i Chelsea je poveo i dobio utakmicu.
On je poseban igrač. On je nešto najbliže Messiju u engleskom fudbalu. Neke podsjeća na Dennisa Bergkampa zbog svoje nedostižne naravi. Možda je Michael Laudrup bolja usporedba od obojice. Cole Palmer prolazi pored igrača poput Laudrupa, bez napora i graciozno.
Ali kao i svi posebni igrači, on je drugačiji od bilo koga ko je prije bio. On stvara vlastiti stil. A možda nas k njemu privlači veličina njegove ambicije, njegovo odbijanje da bude sputan luđačkom košuljom modernog engleskog fudbala.
Ne živimo u vremenu individualizma u fudbalu. Živimo u eri sistema, gdje je disciplina kralj, a buntovništvo na rubu izumiranja, a divni igrači poput Jacka Grealisha svedeni su na odgovornost.
Pep Guardiola je genijalac, ali da je on režirao Buntovnika bez razloga, pobrinuo bi se da Jim Stark bude kod kuće do 9 sati svake večeri.
Grealish je na Etihadu prije svega ugledni građanin, a zatim umjetnik. Zabava je nešto što su prvoligaši posljednji put imali prije otprilike 15 godina.
Engleski reprezentativac sada ima 17 pogodaka u 15 utakmica Premier lige.
U međuvremenu, Jack Grealish se muči u sistemu Pepa Guardiole.
Guardiolini timovi lijepi su za gledati, ali ono što vidimo je ljepota Guardiole, a ne njegovih igrača. To je ljepota koju je on stvorio, sistemska ljepota, stroj koji prede, poput svih dijelova snažnog motora.
Cole Palmer ima hrabrosti i volje postojati izvan stroja. Vjerovatno je zato želio otići iz Cityja i Guardiola ga je pustio. Možda je to Guardiolina najveća greška. Možda je jednostavno shvatio da Palmera ne može prepustiti svojoj volji.
