Zemlji nisu strane solarne oluje. Samo ove godine bili smo bombardirani olujama, od kojih su neke bile toliko snažne da su izazvale aurore koje padaju iz čeljusti duboko u srednje geografske širine.
Moderna tehnologija osigurava da vrlo malo toga ostane nezapaženo. Flota satelita neprestano prati svemirsko vrijeme, dok znanstvenici analiziraju podatke i proučavaju njegove učinke na Zemlju. U međuvremenu, promatrači neba usmjeravaju svoje poglede i kamere prema nebu kako bi snimili očaravajuću auroru izazvanu geomagnetskim olujama.
Ali šta je sa solarnim olujama koje su se dogodile prije stvaranja moderne tehnologije? Da se solarna oluja neviđene veličine dogodila prije nekoliko hiljada godina, kako bismo znali, pita se Space.com.
Srećom po nas, drevna stabla djeluju kao vremenske kapsule, tiho bilježeći povijest Zemlje. Istraživački tim sa Sveučilišta u Arizoni predvođen Irinom Panyushkinom i Timothyjem Jullom otkriva ove tajne drveća pažljivom analizom godova drveća kako bi otkrio dokaze o kolosalnim solarnim olujama poznatim kao Miyake događaji. Ovi svemirski vremenski događaji toliko su rijetki da ih je otkriveno samo 6 u proteklih 14.500 godina, od kojih se najnoviji dogodio između 664. i 663. prije nove ere.
Imamo sreću da se ovaj najnoviji Miyake događaj dogodio tako davno, kažu istraživači. “Da se dogode danas, imale bi kataklizmične učinke na komunikacijsku tehnologiju”, rekla je Panyushkina u izjavi.
Miyake događaji predstavljaju ekstremnu vrstu solarne aktivnosti koju je 2012. prvi identificirao japanski fizičar Fusa Miyake. Miyake, suradnik s Panyushkininim timom, objavio je istraživanje koje otkriva poseban potpis ovih događaja: naglo povećanje izotopa radioaktivnog ugljika, posebno ugljika-14, pronađenih u godovima rasta drveća, navodi se u izjavi.
Ugljik-14 je prirodna radioaktivna varijanta ugljika, nastaje u atmosferi kada kozmičko zračenje stupa u interakciju s dušikom. Na kraju, ovaj ugljik-14 reagira s kisikom i stvara ugljični dioksid. Ugljični dioksid zatim ulazi u drveće putem fotosinteze.
“Nakon nekoliko mjeseci, ugljik-14 će otputovati iz stratosfere u niže slojeve atmosfere, gdje ga preuzima drveće i postaje dio drva dok raste”, rekla je Panyushkina u izjavi.
Panyushkina i njezin tim sa Sveučilišta u Arizoni pažljivo su secirali pojedinačne godove drveća iz drevnih uzoraka drva prikupljenih s mrtvih stabala zakopanih na obalama rijeka, kao i drvene građe iskopane tijekom arheoloških iskopavanja. Glavna komponenta drva, celuloza, zatim se spaljuje kako bi se odredio sadržaj radioaktivnog ugljika.
Kada se detektira radiokarbonski šiljak, istraživači uspoređuju podatke o prstenovima drveća sa šiljcima u različitim izotopima kao što je berilij-10 koji je zaključan u jezgrama leda izvađenim iz ledenjaka i ledenih ploča, još jednoj velikoj prirodnoj vremenskoj kapsuli. Baš kao i ugljik-14, berilij-10 nastaje u atmosferi kao rezultat bombardiranja solarnih čestica, oborine poput kiše ili snijega hvataju izotop i zatvaraju ga u ledenu ploču.
“Ako ledene jezgre sa Sjevernog i Južnog pola pokažu porast izotopa berilij-10 za određenu godinu što odgovara povećanom broju radioaktivnog ugljika u godovima drveća, znamo da je bila solarna oluja”, rekla je Panyushkina u izjavi.
I podaci o godovima drveća i o ledu odredili su datum ekstremne solarne oluje Miyake čije je vrijeme dugo izmicalo istraživačima između 664. i 663. prije nove ere.
