U rasponu od prijetećeg siktanja do vriska od kojeg se ledi krv u žilama, zvuk aztečke posmrtne zviždaljke jednako je jeziv kao i izgled instrumenta koji ga proizvodi poput lubanje.
Skeniranje mozga pokazuje da tonovi zviždaljke mogu učiniti više od stvaranja zastrašujućeg ambijenta. Švicarski i norveški istraživači otkrili su da njihovo slušanje aktivira razne centre višeg reda u našem mozgu, što ukazuje na složenost zvuka koji se može opisati samo kao alarmantna mješavina prirodnog i jezivo nepoznatog, piše Sience Alert.
Nije ni čudo da su ih Asteci vjerovatno koristili za poboljšanje vjerskih i žrtvenih rituala.
Priča se da je mezoamerička civilizacija također koristila uznemirujući zvuk kako bi utjerala strah u svoje neprijatelje, tokom ratovanja, ali to je osporeno jer nisu pronađene zviždaljke na mjestima bitaka ili u grobovima ratnika.
Neuronaučnik sa Univerziteta u Zürichu Sascha Frühholz i njegove kolege angažirali su 70 evropskih dobrovoljaca za psihoakustičko testiranje njihovih ličnih interpretacija nasumičnog odabira zvukova koji su uključivali tonove jezivih zvižduka. Volonteri nisu bili unaprijed upozoreni da će biti uključeni zvukovi zvižduka lobanje, čime su uklonjena očekivanja prije njihovih ocjena za svaku snimku.
Tridesetdvojici učesnicka također je skeniran mozak fMRI-om dok su čuli posmrtne zvižduke među nasumično odabranom mješavinom zvukova iz pet različitih kategorija.
Većina dobrovoljaca zviždaljku je uporedila s vriskom.
“Pokazujemo da se zvukovi zvižduka lobanje uglavnom doživljavaju kao averzivni i zastrašujući te da imaju hibridno prirodno-umjetno porijeklo”, otkrio je tim.
Istraživači objašnjavaju da čudna mješavina prirodnog i umjetnog otežava našem mozgu kategorizaciju, poput efekta jezovite doline u obliku zvuka. Jeziva dolina događa se na sličan način, kada naši mozgovi ne mogu jasno definirati što vide kao prirodno ili umjetno.
Naš mozak prvo kategorizira senzorni unos prije nego što tu klasifikaciju upotrijebi za pripisivanje vrijednosti, kao što je dopadljivost. Ali kada nešto ne spada u jasnu kategoriju, dvosmislenost ostavlja u nama neugodan osjećaj.
Čuvši zvuk zviždaljke aktivirale su slušne kortikalne regije nižeg reda u mozgu volontera – regije koje se prilagođavaju averzivnim zvukovima poput vriska ili dječjeg plača i usmjeravaju mozak da analizira podražaje na dubljem nivou.
“Zvukovi zvižduka lubanje su… prilično dvosmisleni u određivanju njihovog porijekla zvuka, što pojačava moždanu obradu višeg reda”, pišu istraživači u svom radu.
U poređenju s drugim testiranim zvukovima, koji su uključivali neke od ljudi i životinja, neke iz prirode, muzičke zvukove i zvukove koje proizvode alati, zvižduk lobanje posebno je aktivirao inferiorni frontalni korteks, koji se bavi razrađenom klasifikacijskom obradom, i medijalni frontalni korteks, regija uključena u asocijativnu obradu.
Kada su svi zvukovi upoređeni, oni zvukovi koje stvaraju zvižduci smrti kategorizirani su u vlastitu grupu, jednu bližu zvukovima alarma kao što su truba, sirene i vatreno oružje, kao i bliske ljudske zvukove straha, boli, ljutnje i tužnih glasova.
Mnoge verzije ovih zviždaljki pronađene su u grobovima koji datiraju između 1250. i 1521. godine. Neki od njih bili su povezani s ritualnim ukopima. S obzirom na to i njihove rezultate, Frühholz i tim sumnjaju da su zviždaljke osmišljene da simboliziraju Ehecatla, astečkog boga vjetra.
“[Ehecatl] je putovao u podzemni svijet kako bi dobio kosti prethodnih svjetskih doba kako bi stvorio čovječanstvo”, objašnjavaju istraživači.
Alternativno, zvižduci lobanje od kojih se ledi kičma možda su predstavljali oštre vjetrove koji probijaju Mictlan, astečko podzemlje.
“S obzirom na averzivnu/zastrašujuću i asocijativnu/simboličku prirodu zvuka, kao i trenutno poznate lokacije iskopavanja na mjestima obrednih ukopa s ljudskim žrtvama, upotreba u ritualnim kontekstima čini se vrlo vjerovatnom, posebno u žrtvenim obredima i ceremonijama povezanim s mrtvima”, Frühholz i tim zaključiti.
