Prošle sedmice, brigadni general Itzik Cohen, viši časnik IDF-a, tiho je priznao ono što međunarodna zajednica dugo nije htjela priznati: da Izrael provodi etničko čišćenje u sjevernoj Gazi i obmanjuje svijet o svojim pravim ciljevima na opkoljenom teritoriju.
On je to priznao tokom zatvorenog brifinga za izraelske novinare prošlog utorka u vezi s aktivnostima vojske na sjeveru pojasa. Izraelske snage, hvalio se, sve su bliže “potpunoj evakuaciji” Jabalije, Beit Hanouna i Beit Lahije – tri najsjevernija grada Gaze, koji su pod intenzivnim izraelskim bombardiranjem od početka oktobra.
“Nema namjere dopustiti stanovnicima sjevernog pojasa Gaze da se vrate svojim domovima”, nastavio je Cohen, prije nego što je dodao da su njegove “jasne naredbe” bile “stvoriti očišćen prostor”, piše Guardian.
Vojska se požurila distancirati od Cohenovih komentara nakon što su privukli pozornost međunarodnih medija: ono što je moglo zvučati kao ratni zločin, pojasnio je glasnogovornik, bila je samo primjedba izvučena iz konteksta. Ipak, ono što vidimo da se odvija na tlu u sjevernoj Gazi tačno je onako kako je Cohen opisao: deseci hiljada civila koji su iz dana u dan istjerani iz domova, skloništa i bolnica, zračnim napadima, topničkom vatrom, bespilotnim letjelicama s kvadrokopterima ili naoružanim bataljunima koji stižu u svoja vrata – koji se brinu da sruše ili spale sve što za njima ostane.
Preostali stanovnici se izgladnjuju; neki su prisiljeni preživjeti samo na soli i vodi. S obzirom na to da u opkoljena područja više od mjesec dana nema hrane, stručnjaci za globalnu sigurnost hrane upozorili su na “veliku vjerovatnost da je glad neizbježna”.
Izrael tvrdi da je njegova trenutna operacija u sjevernoj Gazi – koja nalikuje još brutalnijoj verziji sada zloglasnog “plana generala” – pokrenuta kako bi se ugušili pokušaji Hamasa da ponovno uspostavi uporište u tom području. Vojska se sigurno susreće s malim džepovima Hamasovih boraca i pritom trpi gubitke. Ipak, visoki dužnosnici odbrane rekli su izraelskim novinama Haaretz ubrzo nakon što je kampanja započela da politički ešalon gura sasvim drugačiji cilj: aneksiju.
Čini se da je drugo visokoprofilno priznanje prošle sedmice, izraelskog ministra odbrane u odlasku, to potvrdilo. Yoav Gallant, kojeg je Benjamin Netanyahu dva dana prije neceremonijalno smijenio s dužnosti, iskoristio je svoje posljednje sate u uredu za iskren razgovor s nekim porodicama izraelskih talaca koji su još uvijek u Gazi. U komentarima koji su dobili manje pozornosti međunarodnih medija od onih Cohenovih, Gallant je navodno izjavio da nije bilo vojnog opravdanja za nastavak rata ili zadržavanje izraelskih snaga unutar pojasa. “U Gazi više nema što raditi”, rekao je porodicama. “Glavni ciljevi su postignuti. Bojim se da ostajemo tamo samo zato što postoji želja da tamo ostanemo.”
Ta želja, čini se, iz dana u dan postaje sve jača među sve većim segmentom izraelske desnice koji ovo vidi kao trenutak iskupljenja. Sa sjeverom Gaze očišćenim od palestinskih stanovnika, izraelski doseljenici – uključujući skrivene arhitekte plana generala – moći će učiniti ono o čemu su sanjali od izraelskog “odvajanja” od okupiranog teritorija 2005. prvih dana sadašnjeg rata: ponovno uspostaviti jevrejska naselja na teritoriju. Dapače, oni već imaju izrađene planove.
Ovo, naravno, nije službena izraelska politika – barem ne još. Ali prošlosedmične izjave Cohena i Gallanta svakako daju snažne naznake da je to ono kamo idemo. Još jedna naznaka došla je u obliku dva dodatna krajnje desničarska ministra pozvana da se pridruže izraelskom sigurnosnom kabinetu početkom ovog tjedna: Orit Strook, ministrica za naselja i nacionalne misije, i Yitzhak Wasserlauf, ministar za razvoj periferije , Negev i Galileja. Ako ste tražili članove Knesseta koji su najbolje pozicionirani za savjetovanje o rješavanju Gaze, ovo bi bili vaši kandidati.
I dok Izrael nastavlja svoje pripreme da ovo postane stvarnost, posljednji dio slagalice možda je upravo sjeo na svoje mjesto. Povratak u Bijelu kuću Donalda Trumpa, čiji je prethodni mandat bio obilježen odricanjem od dugotrajnih američkih i međunarodnih konsenzusnih stajališta o Izraelu i Palestini, stavlja američku potporu izraelskoj aneksiji sjeverne Gaze čvrsto na stol. Bilo da se radi o preinačenom “dogovoru stoljeća” ili manje grandioznom sporazumu po kojem Netanyahu dobiva ono što želi u zamjenu za “stišavanje” neprijateljstava na jugu pojasa, trajno izraelsko otimanje barem dijela čini se da je teritorij opasno neizbježan.
U međuvremenu, Bezalel Smotrich, izraelski krajnje desničarski ministar financija, objavio je da cilja na još veću nagradu: suverenitet nad Zapadnom obalom u nadolazećoj godini. U sjeni rata, on je već napravio značajne korake prema ovom cilju, nadovezujući se na uspjehe doseljeničkog pokreta iz prošlih godina. Ko može reći da mu Trump neće udovoljiti?
Već više od godinu dana međunarodni pritisci ne uspijevaju zaustaviti suludi izraelski juriš na Gazu, koji su mnogi stručnjaci nazvali genocidom. Međunarodni sudovi ne mogu držati korak s pokoljem na terenu, dok je niz praznih prijetnji iz Washingtona dodatno ohrabrio izraelsku krajnje desnu vladu i njezinu bazu, koja će se nakon Trumpove pobjede osjećati nepobjedivo.
Novoizabranog predsjednika, nestalnog kakav jest, možda će njegovi saudijski ljudi od povjerenja ipak usmjeriti u drugom smjeru ili bi Bidenova administracija na odlasku mogla poduzeti odlučujući zamah u odnosu na Izrael u svojim posljednjim tjednima. Ali s vjerojatnošću da se oba scenarija čine dalekim, na ostatku međunarodne zajednice je da izvrši pravi pritisak protiv Izraela u obliku embarga na oružje i sveobuhvatnih sankcija. Za više od 43.000 Palestinaca koji su do sada ubijeni u izraelskom napadu na Gazu, što bi moglo biti značajno manje od broja, već je prekasno – ali još nebrojeni životi ovise o tome.
