Grupa “Valentino”, nastala u prije 42 godine u Sarajevu, dugo je bila u prvoj muzičkoj ligi zahvaljujući hitovima koji i dan-danas atmosferu u publici zapale za tren oka. “Bez tebe (Đubre volim te)”, “Oka tvoja dva”, “Idu ptice selice” i Samo sklopi okice”, Volim te još”…pjesme su koje su ušle u određene godine, ali se još itekako dobro drže.
Autor pjesma i frontmen Zijo Rizvanbegović (65) pretrpio je sve personalne promjene u grupi, uporno ostajući na sceni da bi ovog proljeća i ljeta grupa doživjela drugu mladost. Koncerti po regionu kao u najbolja vremena, u publiku ni igla nije moga pasti, atmosfera za poželjeti….
U velikoj ispovijesti za Raport Zijo nam otkriva tajnu njihove druge mladosti te govori i rodnom gradu, strahovima, strasti, novoj muzici…
Posljednju godinu grupa “Valentino” proživljava drugu mladost. U čemu je tajna novog vala uspjeha?
“Svaka mladost je slatka, pa i druga. Iskreno nemam recept, niti savjet. Vjerovatno rad i upornost. I naravno strast, ponajviše. Ja se oznojim i dok štimam gitaru , na probi stalno mijenjam majice a možete zamisliti adrenalin kad se bina zaljulja, a publika zagrmi. Svi nasi umjetnički putevi su specifični i različiti i ne postoji univerzalni upravljač kojim možeš oživjeti razne karijere. Naša ima puno visina, padova i ponovo uspona ali je to i normalno za 40+ godina na sceni, uz sve izazove i teška životna iskušenja,koja su nas pratila. Svako malo moje pjesme, na moju radost, otkrivaju nove generacije i preuzimaju ih kao svoje. Mi smo generacijski radili emotivnu, iskrenu i nekalkulantsku muziku. Svi izvođači su stilski bili različiti. Bilo je sramota ako ličiš na neki drugi bend ili izvođača. A kao autor sam bio i ostao svoj i mislim da bi me se i mati odrekla, da me je uhvatila da kopiram bilo koga ili da posuđujem tuđe refrene. Ako si već odlučio da napustiš siguran, normalan život i posao i uđeš u svemir i muzičku bajku, ,to je moralo da bude originalno. I taj inat, sirovi talenat i glad za pozornicom nas je tjerao da budemo svoji”.
Vaši stari hitovi preživjeli su tolike decenije i ni jedna vaša nova pjesma ne može im doći ni blizu? Zašto je to tako?
“Vjerujte da se još uvijek autorski palim dok sviram, kao tinejdžer i da još uvijek liježem kasno uvečer sa gitarom. Muzika, tema i arija zna da me probudi dok tutnji u glavi, ja upalim svijetlo i onako bunovan zorom u polusnu bilježim ideje. Još uvijek tragam za najboljom pjesmom u mom životu. Inače, koliko god sam zahvalan starim pjesmama, što su nas održale u životu i što nam one stalno pumpaju gorivo u naše mlazne muzičke motore, isto tako me frustrira kao autora, što novije, teže dolaze do publike. Neke od pjesama, koje smo radili zadnjih godina bi osamdesetih bile u vrhu top-lista, ali danas su druga vremena, drugi trendovi. Uostalom snimamo polako novi album, pa bih volio da poslušate energiju i pjesme. Ko je volio i voli “Valentino”, uz mrvu strpljenja, prigrlit će, uvjeren sam i ove nove pjesme. Inače muzika se danas ne sluša, nego gleda i skroluje po mobilnim telefonima. To je slično i u svijetu. A Inteligencija i softwer, koji precizno pogađa nove hitove u muzici, kad čuje naprimjer “Hotel California” ne mrda, ne prepoznaje je kao veliku pjesmu i ne reaguje. A pjesma je najveći USA hit u istoriji. Nove generacije su nestrpljive i nemaju volje da se posvete nekoj umjetnosti koja zahtijeva pažnju i pijetet. Meni su par puta tražili sa radiostanica da pjesme prearanžiram i da počinju sa refrenom, jer nemaju slušaoci vremena i strpljenja da odslušaju uvod i strofe. Na nekim stanicama čak sami odrežu pola i premontiraju pjesmu. To ti je isto, kad bi film gledali od kraja, knjigu listali otpozada, a viceve počinjali od smijeha. I zato se i obradujem kad neki stariji bend snimi dobru ploču. Poslušajte nove “Rolling Stonese” i kazat će vam se samo”.
Kakve planove kujete?
“Pored novog albuma sa 12-tak pjesama, pustit ćemo i live album ‘Valentino-Dođite da promuknemo zajedno”, koji je snimljen u Tvornici Zagreb ove godine u aprilu. To nam je bio drugi koncert u Zagrebu u godinu dana i pošto tamo zaista gori i publika grmi, kao u pravoj tvornici i topionici, odlučili smo da snimimo nastup. To će nam biti drugi live album u karijeri. Prvi smo snimili prije više od deset godina u Beogradu. “Valentino live Samo sklopi okice” To je autentičan prikaz naše čvrste veze i ljubavi sa publikom i možete ga čuti odmah na platformama. Vjerujte vrijedi”.
Sviđa li Vam se nešto od nove muzike na ovim prostorima?
“Bojim se da je kriza autorske muzike velika kod nas, u cijeloj regiji i u cijelom svijetu. Danas se to zovu projekti. Drugi autori pišu za pjevače i grupe i to nema tu draž, magiju i zanos kojom smo mi bili opčinjeni. Bendovi koji nemaju autorsku snagu ,poticaj i ideju su nekad svirali u Kuparima, Makarskoj ili Jahorini na mjesečnoj bazi. Danas oni, kao najpopularniji izvođači, rade velike koncerte i pjevaju dvije svoje i četrdeset tuđih pjesama, brkajući žanrove i stilove. I to mi sve liči na jedan paprikaš ili bosanski lonac u koji bilo šta da ubaciš na vreloj ringli, prolazi. A pjevača i instrumentalista ima jako dobrih. Pjevača posebno fascinantnih, sa velikim rasponom, tehnikama pjevanja i jakom željom da uspiju. Mnoge smo gledali na TV-u u talent show emisijama. Bio sam često u žiriju u tim programima i bio sam zaista oduševljen kako klincima, tako i starijim generacijama, koji su hrabro gazeći tremu, strah od kamera i velikog auditorija pjevali vrlo zahtjevne pjesme i dizali publiku na noge. Današnje generacije pjevaju odlično uz jednu zamjerku i savjet. Vrlo često imitiraju starije uspješne zvijezde i ne grade svoj stil. Te pjesme ih uvuku u svoje začarane krugove i guše njihovu originalnost. Ko to shvati i iščupa se iz kruga uticaja i imitacije ima šansu za uspjeh”.
Nedostaje li Vam Sarajevo?
“U Sarajevo dolazim bar jednom mjesečno, privatno i poslovno, da se priključim na infuziju duha i emocije, koju održavam sa porodicom i prijateljima. I onda,kad se ispunim energijom doma lakše mi je dići jedra i otići bilo gdje u svijet”.
Kako Vam danas djeluje rodni grad?
“Poslušajte na novom “Valentino” albumu pjesmu “Sarajevski pločnici”, sve će se kazati samo. Bojim se ovih pomahnitalih neimara koji grade zgradurine gdje god vide komadić asfalta,parka ili baste .Zatrpat će nas zgrade. A bojim se da za koju godinu na našim planinama nećeš moći niti jedan bor prigrlit niti se hladne vode napiti”.
Strahujete li kao roditelj kad vidite šta se sve dešava u svijetu?
“Naravno da strahujem. Što sam stariji, postajem sve više kao moj stari. I divim se roditeljima kako su imali hrabrosti i strpljenja za nas ,naše frustracije, budalaštine, izazivanje sudbine i života .Danas je sve tako nesigurno, opasno ,divlje, nepredvidivo. Ali i mi smo živjeli u za mene najljepšoj državi, bili bezbrižni, sretni, mladi i neobuzdani. A onda nam se sve neočekivano sručilo na glavu.I preživjesmo.Uspraviš se, otreseš prašinu s kaputa i hrabro, pjevajući kroz život. Druge nam nema”.
