Kakvo je blago stoljećima krila nekropola Al-Asasif?
Kako su funkcionirale “zamke za vještice” u srednjovjekovnoj Engleskoj? Kako se grčko božanstvo našlo pod izraelskom zemljom?
U blizini grada Luksora, arheolozi su koncem 2019. godine otkopali više od dvadeset odlično očuvanih drvenih sarkofaga. Otkriveni su u nekropoli Al-Asasif, smještenoj na zapadnoj obali rijeke Nil.
Bili su poslagani u dva reda, jedan nad drugim, a osobitu pažnju znanstvenika privukla je činjenica da su uzorci boja, unatoč proteku vremena, na njima još bili itekako vidljivi, pa čak i jarki. Egipatsko ministarstvo antikviteta ovo je otkriće nazvalo jednim od najvažnijih u posljednjem desetljeću.
Većina grobnica u nekropoli potječe iz kasnoga razdoblja drevnog Egipta (664. – 332. godine prije Krista). Međutim, tamo se nalaze i stariji sarkofazi, oni iz osamnaeste dinastije, kojoj su pripadali poznati vladari poput Hatšepsut, Amenhotepa III. i Tutankhamona. Osim sarkofaga, arheolozi su pronašli neku vrstu drevna “industrijskog područja”, odnosno objekte za skladištenje i čišćenje pogrebne opreme, s mnogo keramike iz već spomenute osamnaeste dinastije.
Da očito ništa nisu naučili iz drevnih legendi i horor filmova, čelnici jedne britanske kompanije dokazali su odlukom da izgrade brzu prugu na mjestu ruševina srednjovjekovne crkve. U pitoresknom selu Stoke Mandeville, smještenom na ruti kroz koju je ova prometnica trebala prolaziti, arheolozi su u listopadu 2020. otkopali potporni zid drevna sakralnog objekta, na kojem su – i stoljećima nakon nastanka – jasno bili vidljive neobične rezbarije, piše Povijest.hr.
“Riječ je o simbolu koji pomalo podsjeća na kotač bicikla. Kako nije prvi tog tipa s kojim smo se susreli, njegova namjena nam je poznata: služio je kao zamka za vještice i ostale mračne entitete”, ispričao je arheolog Michael Court, voditelj iskopavanja. “Funkcionirao je kao vječni labirint: u srednjem vijeku, bilo je rašireno vjerovanje da takve oznake mogu zauvijek zarobiti nečiste duše”.
Crkva Svete Marije, o kojoj je riječ, podignuta je oko 1070. godine kao privatna kapela za lorda od Stoke Mandevillea, da bi u četrnaestom stoljeću bila proširena kako bi mogla primiti lokalne vjernike. Srušena je, pokazuju arhive, koncem devetnaestog stoljeća, kad je u okolici sagrađena znatno veća crkva.
Vještičje zamke poput ove na području Velike Britanije su više puta otkrivene: jedna se, primjerice, nalazila u Creswell Cragsu, špiljskom kompleksu na granici između Derbyshirea i Nottinghamshirea koji su ljudi povremeno nastanjivali tokom posljednjeg ledenog doba, prije otprilike 43.000 do 10.000 godina. U srednjem vijeku, najčešće su se urezivale pored kućnih pragova, prozora i kamina, kako bi spriječile ulazak mračnih sila u domove.
Zid plača, poznat i pod nazivom Zapadni zid, jedini je izvanjski ostatak Drugog hrama, velebnog zdanja koje je u Jeruzalemu podigao izraelski kralj Salomon. U vrijeme rimskog osvajanja Jeruzalema, 70. godine, hram je srušen, a od njega je ostalo tek popločje s potpornim zidovima. Danas, kao cilj židovskog hodočašća i mjesto molitve, pedesetak metara dugački te dvadeset metara visoki zid ima značenje nacionalnog simbola.
Tijekom iskopavanja u njegovoj blizini, arheolozi su krajem 2020. godine pronašli nešto neobično: dvije tisuće godina star pečatnjak s likom grčkog božanstva Apolona. Kako i zašto se strani bog našao pod izraelskom zemljom? Premda pouzdanog odgovora nema, arheolog Eli Shukron, voditelj istraživanja, ponudio je prilično uvjerljivu hipotezu.
“Pečat je, pokazuju utori sa strane, bio dijelom prstena. Njegova površina uronila bi se u vosak, a zatim stavljala na dno važnih dokumenata – ugovora, pisama, oporuka… Vlasnik pečatnjaka, pretpostavljamo, nije bio Grk, kao što bi možda lik Apolona sugerirao, već lokalni židovski moćnik. Apolon se nije našao na njegovom prstu zbog religijske već zbog simboličke funkcije. Drugim riječima, vlasnik pečatnjaka nije ga štovao već se jednostavno divio vrlinama koje on, kao božanstvo sunca, utjelovljuje, a to su svjetlost, čistoća, zdravlje i mudrost. Te su vrline poželjne na svim stranama globusa i ne kose se sa židovskom vjerom, naprotiv. Kontrast svjetla i tame, koji je tvorac prstena očito pokušavao istaknuti, temelj je većine monoteističkih religija”, ispričao je naučnik.
Evo o kakvom kontrastu Shukron priča: pečat je, naime, izrađen od tamnosmeđeg jaspisa, dok je božanstvo izrezbareno na njegovoj površini zlatne boje i doima se gotovo kao da svijetli u mraku.
