Naučnici su prvi put sekvencirali DNK kršćanske zajednice koja je živjela u srednjovjekovnoj Španiji, i to u umjetnim špiljama isklesanim u stijeni.
Ova zajednica je samo jedna od nekoliko poznatih srednjovjekovnih zajednica koje su živjele na Iberijskom poluotoku, koji obuhvaća današnju Španiju i Portugal.
Razlozi zbog kojih su ove grupe preferirale život u špiljama umjesto u konvencionalnim selima predmet su dugogodišnje rasprave među arheolozima, a teorije o pustinjacima ili religijskim skupinama do sada nisu potvrđene.
Studija objavljena u časopisu Science Advances kombinira genetičku analizu s fizičkim ostacima pronađenim na groblju tog lokaliteta. Analiza DNK omogućila je uvid u podrijetlo zajednice, njihove međusobne veze i bolesti koje su ih mučile. Prikupljeni podaci otkrivaju priču o rodbinskim vezama, povremenim nasilnim sukobima i bolestima tokom ovog fascinantnog povijesnog razdoblja. Jedna od mogućnosti je da su neki od prvih naseljenika bili ljudi s vojnim iskustvom, iako nije jasno jesu li bili profesionalni vojnici.
Naselje Las Gobas postojalo je od sredine šestog stoljeća do 11. stoljeća. Rano srednjovjekovno razdoblje bilo je dinamično i turbulentno u mnogim dijelovima Evrope, uključujući i Iberijski poluotok.
Nakon pada zapadnog Rimskog carstva 476. godine, Iberijom su vladali Vizigoti, koji su došli iz sjeverne Europe. Vizigotsko kraljevstvo propalo je nakon osvajanja muslimanskih vojski koje su prešle iz Sjeverne Afrike 711. godine. Time je uspostavljeno područje poznato kao Al-Andalus, koje je u svom najvećem opsegu pokrivalo veći dio Iberije. Ipak, kršćanska kraljevstva su se održala na sjeveru poluotoka i postupno vraćala teritorij.
Las Gobas, smješten u provinciji Burgos u sjevernoj Španiji, blizu sela Laño, pruža uvid u život izvan glavnih urbanih centara tog doba. Groblje u Las Gobasu korišteno je kontinuirano od sedmog do 11. stoljeća. Isprva je bilo povezano s crkvom, također izgrađenom unutar kompleksa pećina. Do desetog stoljeća, stanovnici su se preselili u tipičnije ruralno selo, no špiljska crkva i groblje ostali su u upotrebi do 11. stoljeća.
Arheološka iskopavanja na groblju otkrila su ostatke 41 osobe. Genetička analiza provedena je na 39 osoba, od kojih je 33 pružilo dovoljno DNK za identifikaciju spola (22 muškarca i 11 žena). Ukupno 28 uzoraka omogućilo je daljnja genetička istraživanja. Rezultati su pokazali da su stanovnici bili pretežno lokalnog iberskog podrijetla, s vrlo malo utjecaja iz Sjeverne Afrike, unatoč blizini sjevernog ruba Al-Andalusa.
To je u skladu s istorijskim zapisima koji ukazuju na ograničen genetički utjecaj sjevernoafričkih populacija u sjevernoj Iberiji tokom srednjeg vijeka. Ipak, došlo je do određenih migracija, što je vidljivo kod nekoliko osoba s većim sjevernoafričkim porijeklom nakon muslimanskih osvajanja.
Dva kostura iz ranog razdoblja naselja pokazuju znakove nasilja, vjerovatno posljedica udaraca mačem u glavu. Te su osobe bile genetički blisko povezane, a nevjerovatno je da je jedna od njih preživjela povredu koja je presjekla lobanju. Ovi kosturi potječu iz vremena prije muslimanskih osvajanja, pa njihove povrede nisu bile uzrokovane sukobima na granici Al-Andalusa.
Ovo razdoblje obilježeno je i visokom razinom rodbinskih veza, s oko 61% uzorka (14 od 23) koji su pokazali znakove incesta. To sugerira da je zajednica prakticirala endogamiju — brakove unutar zajednice. Nadalje, Y-kromosomska analiza pokazala je male varijacije među muškim članovima zajednice, što sugerira da je lokalitet mogao biti naseljen u sedmom stoljeću malom patrilokalnom grupom s vojničkim iskustvom.
Rano razdoblje naselja Las Gobas otkrilo je nekoliko slučajeva bakterije Erysipelothrix rhusiopathiae, koja uzrokuje kožne bolesti kod ljudi i često potječe od domaćih životinja, osobito svinja. Bakterija je bila prisutna i u kasnijem razdoblju naselja, ali u manjoj mjeri. Osim toga, jedna od zaraženih osoba nosila je i bakteriju Yersinia enterocolitica, poznatu po infekciji ljudi kroz kontaminirano meso ili vodu.
Endogamija je ostala osobina zajednice i tokom prijelaza iz špiljskih nastambi u tipičnije ruralno naselje u desetom stoljeću. U tom kasnijem razdoblju otkriven je DNK virusa variole, uzročnika velikih boginja, u pojedincu iz desetog stoljeća. Premda neki istraživači vjeruju da su velike boginje došle u Iberiju preko muslimanskih osvajanja, soj virusa iz Las Gobasa sličan je onima pronađenima u Skandinaviji, Rusiji i Njemačkoj tokom istog razdoblja, što ukazuje na mogućnost da je pandemija došla s istoka.
Povećana mobilnost, primjerice zbog važnosti sjevernog grada Santiaga de Compostele za kršćanske hodočasnike u devetom i desetom stoljeću, mogla je pridonijeti širenju virusa. Na taj način, Las Gobas se ističe kao jedinstveno mjesto koje obuhvaća burno rano srednjovjekovno razdoblje u Iberiji, otkrivajući zajednicu obilježenu izolacijom, nasiljem i pobožnom predanošću.
Započevši kao špiljska zajednica, Las Gobas se razvila u tipično ruralno selo koje je izdržalo svoj udio bolesti, pružajući rijedak i detaljan uvid u živote ljudi čije su priče često zasjenjene poviješću velikih urbanih centara i njihovih elita.
