Muzičari iz Evropske unije i zapadnog Balkana zajedno oblikuju novu interpretaciju “Ode radosti” – simbola jedinstva, nade i zajedničkih vrijednosti. Među najvažnijim muzičarima u tom projektu je Dino Šukalo (48) – jedan od najboljih gitarista i muzičara uopće na ovim prostorima, sjajni producent, aranžer i već dugi niz godina član benda Dine Merlina.
Intervju s Šukalom smo dogovorili zbog sjajne vijesti da je uključen u rad na novoj verziji himni Evrope, ali kada smo priču malo proširili, on je u samo par rečenica precizno secirao porazno stanje na našoj muzičkoj sceni.
No, krenimo od zaista velike stvari – nove verzije himne Evrope.
Kako je objelodanjeno okupili su se muzičari koji ponovo osmišljavaju himnu Evrope. O čemu je tačno riječ, kako ste postali dio tog projekta i ko je sve u ekipi?
Sve muzičare sam ja selektirao u orkestar na osnovu mog prijašnjeg iskustva ili preporuka. Imao sam porudžbinu za novi aranžman Beethovenove “Ode radosti” koja bi bila izvedena sa muzičarima sa obje strane granice Evropske unije, sa fokusom na zapadni Balkan kako se sada zove ovo područje u kojem živimo. Porudžbina je stigla od EU Fonda “We Balkans”.
Što se tiče muzičara sa tzv. naše strane, tu je naša Antonija Batinić, poznata kao lead vokal MSR-a, Miloš Nikolić – vodeći kavalista Balkana i instrumentalista iz Srbije, Driton Bejta – profesor gitare iz Prištine, Gent Rushi – najpoznatiji albanski jazz muzičar iz Tirane, master gadulke, tradicionalnog bugarskog instrumenta Hristina Beleva, najbolji trubač iz Sjeverne Makedonije Sercuk Alimov i poznata flautistica iz Crne Gore profesorica Žana Lekić.
Zatim, sa druge strane granice, Ana Mezgec, violinistica i pjevačica iz Ljubljane, Mike Del Ferro, poznati holandski jazz i klasični klavirist, prvi trubač Česke Republike Petr Harmacek, Marvin Dillman, master didgeridooa iz Njemačke i Delphine Langhoff, bubnjarka iz Pariza. Priredio sam moderan aranžman u kojem smo dodali jednu osminu na Beethovena i napravili balkanski ritam na postojeću melodiju. Do kraja mjeseca sve mora biti gotovo.
Koji dio Vaše inspiracije i kreativnosti unosite u novu himnu Starog kontinenta?
Od samog starta sam se sam sa sobom borio u razmišljanju kako ovakav projekt realizovati, da li je Beethoven uopšte legitiman dio našeg naslijeđa, s obzirom na civilizacijske razlike koje su, čini se, nikada veće između nas i zapada. Međutim, nakon što sam shvatio da to klasično naslijeđe ravnopravno stoji sa našim tradicionalnim naslijeđem, jer smo i mi ravnopravni Evropljani, bilo mi je lako dovesti ideju do kraja.
Sigurno ste ponosni na taj projekt, jer nije baš uobičajeni način Vašeg muzičkog djelovanja? Mislim, ne radi se himna svaki dan.
Naravno da jesam, mislim da ćemo svi imati jednu lijepu referencu u karijeri, a nije isključeno da će nas i angažovati da ponegdje odsviramo ovo djelo.
U Vašem muzičkom studiju „Modra rijeka“ pjesme se izbacuju kao na pokretnoj traci. Zašto upravo tu adresu biraju mnogi pjevači iz BiH i regiona?
Vjerovatno zbog mojih producentskih referenci, a i studio je prijatan i inspirativan. Digli smo sve i na zavidan tehnički nivo pa smo rame uz rame sa drugima u regionu.
Rad s Dinom Merlinom jedna je od konstanti u Vašem životu i karijeri. Koliko Vas je ustvari promijenilo očinstvo, brak, na koncu i studio koji sigurno uzima veliki dio Vas?
Sigurno da sada u ovoj fazi života, nakon 25 godina putovanja i turneja, ulazim u zrelu fazu. Sve je teže biti odsutan, iako su uslovi za rad danas kudikamo bolji nego prije. Istovremeno, popularnost Dine Merlina nastavlja da raste pa se iz ove perspektive ne vidi ni vrhunac, a kamoli kraj.
Gdje je danas bh. muzika?
Bh. muzika je nigdje, prepuštena je sama sebi, institucionalna pomoć nedostaje. Kada bi se samo mali dio sredstava koje su uložene u film proteklih 30 godina uložile u muziku, mi bismo je izvozili na sve strane svijeta. Tragično je da je i bh. film u lošoj situaciji zbog nedovoljnog ulaganja, zamislite kako je u muzici.
Imamo li mi uopće novih zvijezda, ali pravih zvijezda. Ne mogu nam perjanice za vijek vijekova biti Merlin, Halid, Hari…
Imamo, naravno da imamo. Popularne zvijezde su napravljene preko srbijanskih medija i to je jedini način za uspjeh. Mi infrastrukturu za promociju nove muzike odavno nemamo. Naše televizije ne gleda niko, javi servisi su bankomat za neradnike, a privatne TV kuće i pored najbolje namjere ne mogu izdržati trku sa medijima preko Drine. Djeca nam idu tamo po svoj komad hljeba i niko im to ne može zabraniti niti to problematizirati.
